Znanje i inovacija otvaraju nova tržišta

Internacionalizacija obilježava poslijeindustrijsko društvo početka 21. stoljeća, ali na potpuno drukčiji način: novi protekcionizam utječe na globalizacijske procese radikalno mijenjajući postojeće odnose i strukturu međunarodne razmjene. Novi trgovinski sporazum između SAD-a i Kine, uspostava odnosa među zemaljama NAFTA-e, brexit i usporavanje daljnjih aktivnosti koje su usmjerene na liberalizaciju stubokom mijenjaju ambijent u kojem poduzeća izgrađuju svoje međunarodne strategije. Industrijske politike velikih zemalja postaju sve važnije, a asimetrija političke moći znatno defi nira okvire u kojima se razvijaju nacionalne konkurentske prednosti. Usto, ekonomska i financijska kriza od prije deset godina otežala je kontekst tržišnog natjecanja i potaknula stvaranje zapreka koje dodatno opterećuju poslovne strategije međunarodno orijentiranih poduzeća. Internacionalizacija poslovanja i globalizacija procesi su koji su zahvatili sve aspekte ljudskog života u proteklim stoljećima naše civilizacije. Od sredine 15. stoljeća i prvih kolonijalnih osvajanja, koja su imala globalne aspiracije za ostvarivanje monopola u trgovini začinima i drugim dragocjenim proizvodima, pa sve do posljednjeg stoljeća i postupnog razvitka globalne ekonomije.

Internacionalizacija postaje neizbježna činjenica u poslovnom svijetu, počevši od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se počela ostvarivati snažna liberalizacija tržišta i kada je tehnologija došla na razinu koja je omogućavala poduzećima da svoje poslovanje prošire i izvan granica svojih država. Perspektiva uspješnih poduzeća u današnjem vremenu ostaje ista, ali u drugim okvirima: kako bi očuvala i osnažila konkurentnost, trebaju širiti svoje poslovanje izvan granica domicilne zemlje. Poduzeća širenjem poslovanja izvan domaćih granica mogu osigurati dodatni kapacitet, ojačati svoju fi nancijsku poziciju, osnažiti inovacijski potencijal i povećati dobit. Sve to, uz dobre učinke za njih, djeluje povoljno i na njihove nacionalne ekonomije. Smanjenje aktivnosti domaće ekonomije usto prisiljava poduzeća da pronađu nova izvozna tržišta.

Hrvatska je mala zemlja, osjetljiva na globalna gibanja i trendove, pa je teško zamisliti razvoj bez supstancijalne uloge globalnog tržišta. Sve to zahtijeva snažno naslanjanje na razumijevanje novih izvora nosivih kompetencija koje trebaju biti poluga natjecanja na međunarodnim tržištima. Nosive kompetencije trebaju biti platforma za izgradnju konkurentskih prednosti koje, slijedno tome, trebaju biti okosnica uspješnih izvoznih strategija. Primjerice, novi trendovi proizvodnje podrazumijevaju cijepanje vrijednosnog lanca što mijenja strukturu međunarodne trgovine. Ona na taj način paradoksalno postaje integriranija, uz istodobno fokusiranje na specijalizaciju ili iskorištavanje ekonomije razmjera, ovisno o djelatnosti i konkurentskoj situaciji. Internacionalizacija pomaže poduzeću ne samo da iskoristi prilike na novim tržištima već ga ujedno i štiti od globalnih konkurenata. Ekonomska globalizacija i sve veći protok robe, usluga i kapitala ne znače samo nove mogućnosti okoline nego i nove strateške izazove za poduzeće. U tom kontekstu otvaranja granica i povećanja međunarodne razmjene, mnoga poduzeća, posebno mala i srednja, ne iskorištavaju većinu svih potencijala na stranim tržištima, što zbog nedostatka motivacije što sposobnosti i/ili ljudskih ili financijskih resursa.

U procesu internacionalizacije znanje ima presudnu ulogu. Poduzeće mora svoje strategije temeljiti na iskorištavanju znanja. U „digitalnoj eri” poduzeća će kontinuirano, u manjoj ili većoj mjeri, biti izložena digitalnim razarajućim djelovanjima startup ili postojećih poduzeća koja su prošla digitalnu transformaciju. Povrh toga, poboljšanja informacijskih i komunikacijskih tehnologija, smanjenje troškova prijevoza, smanjenje trgovinskih barijera te napredak u proizvodnim tehnologijama omogućuju razvoj novih globalnih proizvodnih mreža, čime se proizvodnja može podijeliti u različite faze i obavljati na različitim mjestima. Ne treba zaboraviti kako smo iz računalne ušli u kognitivnu tehnološku eru u kojoj će sustavi umjetne inteligencije dati ključni zamah digitalizaciji i novim mogućnostima. To otvora nove izazove za globalnu ekonomiju.

Iako se digitalizacija čini sveprisutna, najveći dio njena remetilačkog utjecaja na gospodarstvo i društvo u cjelini tek se očekuje. U idućih nekoliko godina svi ključni pokretači digitalne transformacije još će više dobiti na snazi i ubrzat će svoje djelovanje – koje će zaista biti razorno. Također, internacionalizacija i globalizacija omogućile su veću uključenost multinacionalnih poduzeća na rastućim tržištima, primarno integracijom fi nancijskog sustava diljem svijeta, nižim barijerama za ulazak, ukidanjem regulacija i liberalizacijom trgovine te pojavom globalne kulturalne i ekonomske homogenosti. Posljednje desetljeće svjedoči ubrzanom rastu međunarodnih aktivnosti poduzeća na rastućim tržištima. Istraživanja pokazuju kako su rastuća tržišta novi aspekti unutar globalnog investiranja gdje se na internacionalizaciju promatra kao na proces povećane uključenosti u međunarodno poslovanje i gdje su čimbenici poput institucijskog okružja i ulaganja važni za internacionalnu strategiju.

U procesu internacionalizacije presudna je uloga inovacija kojima se unapređuju sposobnosti i pospješuje cjelokupna učinkovitost poduzeća. Uz to što prethode konkurentnosti i ekonomskoj učinkovitosti, možemo reći kako su inovacije ključno sredstvo prilagodbe poslovanja poduzeća turbulentnoj okolini. Inovacije, posebice one tehnološke, imaju pozitivan utjecaj na izvoz i zato se može zaključiti kako tehnološke sposobnosti mogu biti resurs koji pridonosi ostvarivanju konkurentske prednosti te su zbog toga jako važne za tehnološki razvoj. U znanstvenoj literaturi izvoz se promatra kao prvi korak ulaska na međunarodna tržišta koji, posljedično, služi kao platforma za međunarodno širenje i stratešku orijentaciju na novo tržište. Također, izvoz je manje kapitalno intenzivan način koji pruža poduzećima brzi pristup međunarodnim tržištima i priliku da steknu vrijedno međunarodno iskustvo. Poduzeća mogu, primjerice, postići ekonomiju obujma prodajući velike količine proizvoda i usluga te povećavajući proizvodnju. Pored toga, prisutnost poduzeća na raznim međunarodnim tržištima dovodi do povećane tržišne moći. Dakle, izvoz predstavlja jedan od najvažnijih čimbenika razvoja globalnih i nacionalnih ekonomija. Nema razvoja nacionalne konkurentnosti bez snažne internacionalizacije poduzeća. Izvoz predstavlja jednu od najvažnijih poluga ekonomskog rasta i razvoja, ne samo putem ulaska i širenja na nova tržišta nego i stvaranjem okvira za usporedbu s uspostavljenim parametrima globalne konkurentnosti i produktivnosti.

slika 1

Oslanjanjem na internacionalizaciju poduzeća Hrvatska treba kreirati potencijal za stvaranje novih radnih mjesta, povećanje bruto proizvoda, uravnoteženje bilance plaćanja, stjecanje novih znanja i tehnologija i, naposljetku, povećanje konkurentnosti, posebno u poslijeindustrijskom društvu našeg doba. Rezultati recentnog istraživanja pokazuju kako se strategije hrvatskih izvoznika poglavito temelje na pristupu diferenciranog nastupa i orijentaciji na specifične niše globalnog tržišta (slika 1). Poticaji izlaska na međunarodna tržišta za poduzeća jesu veća mogućnost rasta prihoda, jedinstvenost asortimana proizvoda za koje ne postoji potražnja na domaćem tržištu, stjecanje novih znanja i nezadovoljena potražnja. Prema načinu izlaska na međunarodna tržišta može se reći kako hrvatska poduzeća najčešće koriste model izravnog izvoza, a nakon toga neki od oblika strateškog saveza, odnosno partnerstva (slika 2).

slika2

Razvoj vlastitog postrojenja kao model izlaska na međunarodno tržište koristi se u znatno manjoj mjeri te većina poduzeća navodi kako je postupak internacionalizacije proveden brzo i samostalno ili uz pomoć partnera (slika 2 i 3). Provedeno istraživanje iznosi još nekoliko zanimljivih rezultata.

slika 3

Tehnološke i menadžerske sposobnosti neprijeporno imaju pozitivan utjecaj na internacionalizaciju poslovanja poduzeća, ali je potvrđena i povratna veza između internacionalizacije i ulaganja u tehnologiju te menadžerskih sposobnosti. Kako se sposobnosti općenito smatraju preduvjetom za širenje poslovanja poduzeća, ne iznenađuje upravo to da se tehnološke sposobnosti smatraju dominantnim determinantama razine internacionalizacije poduzeća. Ujedno se smatra kako su tehnologija i inovacije važni čimbenici koji utječu na ciklus ekonomskog rasta i razvoja. Podrazumijeva se kako su specifi čne tehnološke sposobnosti poduzeća osnova za stvaranje konkurentske pozicije poduzeća na međunarodnom tržištu. Specifi čne tehnološke sposobnosti poduzeća omogućavaju povlašteni pristup tržištima i sredstvo su koje generira profi t. Poduzeća s visokom razinom tehnoloških sposobnosti jednostavnije i uspješnije ulaze na inozemna tržišta i povećavaju udio i disperziju svoje međunarodne prodaje. S druge strane, poduzeće koje djeluje na međunarodnim tržištima ostvaruje relativnu prednost na domaćem tržištu u smislu svojih prilika za razvijanje i unapređivanja tehnoloških sposobnosti. Tehnološke sposobnosti obilježavaju većinu uspješnih globalnih poduzeća. Tehnološke sposobnosti odnose se na sposobnosti koje tvrtkama omogućavaju zapošljavanje i razvoj različitih tehnologija te kao takve uključuju razvoj tehnologije, razvoj proizvoda, proizvodni proces i tehnološko predviđanje. Može se reći kako su tehnološke sposobnosti skup vještina koje poduzeće posjeduje te kojima gradi i iskorištava razne tehnologije i sustave, a uključuju istraživanje i razvoj, proizvodnju i integrirane sposobnosti.

Može se razvidno konceptualizirati pozitivan utjecaj tehnoloških sposobnosti na internacionalizaciju poslovanja, odnosno na izvozne aktivnosti poduzeća. Naposljetku, tehnološke sposobnosti poduzeća važan su strateški resurs koji omogućava ostvarivanje konkurentske prednosti unutar industrije; to posebno vrijedi za industrije koje obilježava visoka tehnološka intenzivnost. Poduzeća s boljim tehnološkim kompetencijama nedvojbeno su inovativnija, a zbog toga i uspješnija na tržištima na kojima je inovacija osnova konkurentskog nadmetanja. Tehnološke sposobnosti omogućavaju poduzećima da odgovore na promjene u poslovnoj okolini i razvijaju inovacije koje su prijeko potrebne za postizanje i održavanje konkurentske prednosti. Poduzeća s visokim tehnološkim sposobnostima mogu ostvariti veću dobit razvijajući strategije na temelju inovacija, a jednako tako postići i veću diferencijaciju osmišljavajući i lansirajući nove proizvode prema očekivanjima i potrebama na dinamičnom i brzo promjenjivom tržištu. S druge strane, menadžerske sposobnosti u organizaciji smatraju se važnim izvorom iznadprosječnih profita. Potrebne su za komunikaciju i provedbu strategija, održavanje korisnih veza s unutarnjim i vanjskim interesno-utjecajnim skupinama te za sudjelovanje u raspodjeli organizacijskih resursa, poput organizacijske kulture, sustava učenja, inovacija i poduzetničkih sustava. Kako bi menadžeri adekvatno obavljali svoje zadatke, trebaju posjedovati znanje o poduzeću, koje se stječe iskustvom i praktičnim učenjem. Naravno, menadžerske sposobnosti utjelovljene su u timu ljudi, ne u jednoj osobi, jer je potreban čitav spektar komplementarnih vještina, poput tehničkih i ljudskih, kako bi se postigla nadmoć na određenome konkurentskom tržištu. Ako imaju te vještine, karakteristike menadžerskog tima mogu zadovoljiti uvjete za postizanje i održavanje konkurentske prednosti. Nedovoljna razina znanja o menadžmentu, tržišne prilike ostavlja neiskorištenima. Kao takve, one su ključne odrednice konkurentske prednosti, velik izvor vlasničke prednosti multinacionalnih poduzeća i jedinstvene sposobnosti organizacije jer formiraju stratešku viziju i prenose je čitavoj organizaciji, dajući svim članovima autoritet i moć da je provedu te održavaju vezu između poduzeća i njegove okoline. Nadalje, testiran je utjecaj tehnoloških sposobnosti na poslovnu uspješnost poduzeća mjerenu povratom na prodaju (ROS) i promjenom prihoda u odnosu na prethodnu godinu. Konačno, vodeći se povratom na prodaju, dokazano je kako postoji veza između razine tehnoloških sposobnosti i poslovne uspješnosti poduzeća te potvrđena povezanost između razine poslovne uspješnosti i internacionalizacije poslovanja. Dakle, nema uspješne internacionalizacije bez snažnog ulaganja u stvaranje novih poslovnih modela, razvoja superiorne tehnološke osnovice i unapređenja menadžerskih sposobnosti u hrvatskim poduzećima. Hrvatska mora izvoziti više složenijih i vrednijih proizvoda.

Trenutačno 77 posto izvoza Republike Hrvatske čine proizvodi niske i srednjeniske tehnološke složenosti pri čemu udio istih nadmašuju samo Latvija, Litva i Cipar. Iako u posljednje vrijeme svjedočimo nešto boljim rezultatima izvoza roba i usluga (rast u posljednjih pet godina između tri i 16 posto), treba istaknuti kako se on znatno razlikuje od onoga u bogatijim i razvijenim zemljama.  Cijene te produktivnost prilagođeni za odgovarajući trošak rada ne mogu u potpunosti objasniti defi cit međunarodne razmjene Republike Hrvatske, te se očekuje kako će menadžeri u budućnosti odabirom odgovarajuće strategije adekvatno usmjeravati tehnološki razvoj izvoznih poduzeća. Ulaskom u Europsku uniju 2013. godine izvoz Republike Hrvatske pogođen je ukidanjem ugovora koji su bili rezultat CEFTA-e, ali je istodobno Republika Hrvatska postala dijelom integriranog tržišta te pristupila bazi potražnje koja obuhvaća 500 milijuna stanovnika i povlaštene trgovačke ugovore Europske unije. Spomenuto predstavlja veliki ekonomski potencijal, ali također izazov koje neće rezultirali koristima ako prilagodba novome razvijenom tržištu globalne konkurencije ne bude adekvatno provedena. Dinamički razvoj tehnoloških i menadžerskih sposobnosti hrvatskih izvoznika te razvoj industrijske strategije Republike Hrvatske imat će presudan utjecaj na budući položaj hrvatskoga gospodarstva unutar Europske unije.

Hrvatska je i dalje slabo integrirana u globalne lance vrijednosti te manje uključena u međuindustrijsku trgovinu na razini EU. Za rast i razvoj hrvatskoga gospodarstva iznimno je važno povećanje izvoza, ali onog koji ima povoljniju strukturu koja će se reflektirati u izgradnji dugoročne konkurentnosti. Nije dobra relativno niska zastupljenost visokotehnoloških proizvoda (pet posto) u odnosu na druge europske zemlje (npr. u Češkoj i Madžarskoj taj je udjel oko 15 posto). Ako relativno brzo izgradimo adekvatne industrijske politike, možemo biti umjereni optimisti. Usto, vodeć i se kontinuiranim unapređenjem tehnoloških i menadžerskih sposobnosti, hrvatska poduzeća mogu transformirati gospodarstvo prema proizvodima visokog stupnja složenosti, inovacije i dodane vrijednosti čime se osigurava dugoročna konkurentnost, zaposlenost te rast i razvoj hrvatskoga gospodarstva u cjelini.