Zdrava koža je imperativ ljepote

Otkako je čovjek postao svjestan sebe, želio je zaštititi svoju kožu. U početku se štitio od vjetra ili hladnoće nanošenjem blata ili ulja na lice, ali i na ostale dijelove tijela. Koža je prva linija obrane tijela protiv bakterija i virusa i vrlo je osjetljiva. Naš je najveći i najvidljiviji organ koji pokriva gotovo dva četvorna metra i čini gotovo šestinu naše tjelesne težine, te ju je važno znati ne samo njegovati nego i zaštititi od raznih štetnih utjecaja. Nije poznato kada su se točno počele izrađivati kreme za lice i tijelo. Još u starom Egiptu radili su se pripravci za njegu kože, no te su posebno izrađene kreme bile rezervirane isključivo za okrunjenje glave i visoko svećenstvo. Njihova koža trebala je biti njegovana i izgledati svježije, a to nije bio nimalo lak zadatak na vrućemu egipatskom suncu. Legendarna egipatska carica Nefertiti, kojoj i samo ime znači ‘savršena’, o čijoj ljepoti i danas svjedoči njezina bista u Egipatskom muzeju u Berlinu, već je 1372. godine prije Krista koristila piling koji se izrađivao od gline, palmino i maslinovo ulje za njegu te maske za lice od nojevog jajeta umiješanog u mlijeko. Upotreba krema nije bila strana ni Kleopatri, koja se radi ljepote kupala u mlijeku, ali je za njegu kože koristila i piling od morske soli, gustu kremu i malo ulja. Točne sastave tih čudotvornih krema ne znamo, ali očito je kako su imale učinka jer je legendarna egipatska kraljica uspijevala osvojiti srca “najvećih frajera” antičkog svijeta. Njega tijela nije bila strana ni staroj Grčkoj ni Rimu, čak je i otac zapadne medicine te najpoznatiji antički liječnik Hipokrat svoje znanje koristio za izradu krema, kako bi usporile starenje kože. Poznati je rimski liječnik Galen stvorio tzv. hladnu kremu, pravi kozmetički hit tijekom nekoliko stoljeća, a sastojala se od voska, vode, bademovog ulja i spermacita, a ako niste znali, ovaj je tajni sastojak bijela kristalna masa slična vosku koja se dobiva od kita zubana. Njegova hladna krema navodno je tako omekšavala i hranila kožu, da je bila mekana i svilenkasta poput baršuna.

Bijela za kraljevsku ljepotu

Modni izričaj u srednjem vijeku diktiralo je načelo neisticanja, a od bogatih plemkinja očekivalo se da imaju blijedu put. Da bi postigle učinak porculanskog tena, upotrebljavale su se smjese krede, olova i brašna kojima su dvorske dame obilno pudrale lice. Taj trend nastavila je kraljica Elizabeta I. Tudor koja je za lice rabila bjelanjak jajeta kako bi postigla biserni ten koji se smatrao pojmom zdrave kože i božanske ljepote. Od 19. stoljeća počinje veća i šira primjena krema; lagano ulaze u sve bogatiji srednji sloj građanstva koji se ne libi pokazati da sredstva može uložiti u svoju njegu. Zanimljivo je kako se 1806. godine u Parizu objavljuje knjiga Enciklopedija ljepote, koja sadrži recepte za masti kojima bi se trebale ukloniti bore i očuvati svježina kože. Do početka 20. stoljeća sve su kreme za njegu lica i tijela imale veoma ograničeni rok trajanja i sve su se proizvodile od biljnih ili životinjskih masti, te su bile žute boje. Na scenu početkom 20. stoljeća stupa njemački doktor medicine Issac Lifschütz koji je pronašao način za spajanje nespojivoga. Njegova je zasluga otkriće eucerita, emulgatora koji pomaže sjedinjenju masnoća i vode te dobivanju stabilne kremaste strukture, te tako rješava stoljetnu problematiku. Vrlo brzo nakon toga farmaceut Oscar Troplowitz, tadašnji vlasnik ljekarne Beiersdorf (znam da vam ovo ime zvuči jako poznato), lansirao je kremu koja se sastojala od eucerita, glicerina, limunske kiseline i parfi mirana ulja ruže i đurđice. Krema je dobila ime Nivea, što je izvedenica iz latinske riječi nivis što znači - snijeg, jer je, za razliku od drugih, njena boja bila snježnobijela. Od 1912. godine Nivea se prodaje u ljekarnama u žutoj limenoj ambalaži, a 1925. plava boja postaje njen zaštitni znak, do današnjih dana. Proizvodnja krema i ostalih preparata za njegu kože segment je poslovanja koji iz godine u godinu raste. Od ukupne proizvodnje u Europi, najveći dio čine preparati za njegu kože, čija se godišnja proizvodnja kreće oko 20,07 milijardi eura, pokazuju to podaci Cosmetics Europe za 2017. godinu. Prema podacima Zajednice za deterdžente i kozmetiku HGK u Hrvatskoj se izrada proizvoda za njegu kože, nažalost, iz godine u godinu smanjuje - u 2013. iznosila je 12.261 tonu da bi u prošloj godini bila samo 941 tonu.

Revolucija u svijetu krema za sunčanje počinje 70-ih godina prošlog stoljeća, kada kreme za sunčanje sve češće koriste filtre koji kožu štite od ultraljubičastih zraka

Krema glavu čuva

Poseban segment ponude krema čine sredstva za zaštitu kože od sunca. Odnos čovjeka i njegova izlaganja suncu mijenjao se kroz povijest. Ozbiljno znanstveno razmišljanje o utjecaju sunčeve svjetlosti na ljudsku kožu počinje tek krajem 19. stoljeća, kada sunčanje mnogi preporučuju kao terapiju za razne bolesti, dok preplanula put kao kozmetički trend postaje popularna dvadesetih godina prošlog stoljeća s razvojem turizma i kupaćih kostima. Stoljećima se blijeda put smatrala zaštitnim znakom osoba više društvene klase, dok se preplanula koža često povezivala s teškim radom na polju. Bez obzira je li u modi bila biserna put ili preplanulost, kada se izlažete jakom suncu, važno je imati adekvatnu zaštitu. Znali su to i drevni Grci koji su kao zaštitu od sunca koristili maslinovo ulje, a drevni  Egipćani ekstrakte riže, jasmina i lupina. Zanimljivo je kako se cinkova pasta stoljećima koristila za zaštitu kože od jakog sunca, a koristi se i danas u borbi protiv neželjenih pojava na licu, ali i za uklanjanje iritacija i ogrebotina. Prvu kremu za sunčanje proizveo je Švicarac Franz Greiter, koji je kao student kemije dobio opekline od sunca dok je planinario. Kad se vratio kući te 1938. godine, započeo je ‘kemijati’ i nastala je Greiterova krema za sunčanje koja se zvala Gletscher Crème ili Glacier Cream, a zaštitni faktor od sunca bio joj je 2. Posebnu kremu, iako dosta tešku i neugodnu na koži, koristili su američki piloti, kako bi se zaštitili od ultraljubičastih zraka. Otac te kreme zvao se Benjamin Green, a nakon rata svoju je kremu obogatio kakaovim maslacem i kokosovim uljem. Ipak, prava revolucija u svijetu krema za sunčanje počinje 70-ih godina prošlog stoljeća, kada kreme za sunčanje sve češće koriste filtre koji kožu štite od ultraljubičastih zraka. Američka Agencija za hranu i lijekove 1978. predlaže regulaciju za kreme za sunčanje, preporučujući standarde za sigurnost i učinkovitost. Uglavnom se odnose na SPF testiranja i označavanja, ali to je i prvi službeni dokument u kojem je pisalo - dugoročno sunčanje nije dobro za kožu! Isto tako, Agencija 1988. odobrava proizvod za zaštitu od sunca koji sadrži avobenzone i apsorbira cijeli spektar UVA zraka, a usvojenim propisima iz 2012. svi proizvodi za sunčanje na svojim ambalažama moraju imati jasno označen SPF ili faktor zaštite od sunčevih zraka koji pokazuje koliko će vas taj proizvod zaštititi od UVB zraka.