Šonje: Trebamo mnogo veća porezna rasterećenja koja će potaknuti ulaganja

Nedavno ste dobili nagradu za ekonomskog analitičara godine. Koliko vam to znači i koliko su inače ekonomski analitičari prihvaćeni u društvu – slušaju li vas oni koji bi trebali?

Mnogo mi znači jer u izboru sudjeluje veliki broj poduzetnika i menadžera, a nagrada nosi ime Gorazda Nikića kojeg sam dobro poznavao i s kojim sam u drugoj polovici devedesetih godina surađivao i mnogo raspravljao o pitanjima tečaja i monetarne politike. Mislim da su ekonomski analitičari u društvu prilično dobro prihvaćeni, prije svega zahvaljujući našim medijima. Mediji traže stručna mišljenja, procjene, prognoze, taj prostor je potpuno otvoren. Ekonomskim rječnikom rečeno, mislim da je potražnja za ekonomskim informacijama veća od ponude. Malo je neobično to što cijena informacija zbog toga ne raste, ali to je već druga tema.

Javno zagovaranje / public advocacy – jeste li svojim angažmanom, sa svojim istomišljenicima, utjecali na neke trendove ili reforme?

Dva od pet, tako bih procijenio udjel uspjeha u pokušajima, što nije dobro, ali nije ni jako loše. Još sam mlad, ima vremena za preostala tri. Moja prva tema odnosila se na tečaj i monetarnu politiku: odgovornost prema novcu i stabilnost tečaja u ovako maloj i otvorenoj ekonomiji nema alternativu. To je osigurano. Drugo, prijetila nam je dužnička kriza, ali je rast omjera javnog duga ipak zaustavljen i preokrenut, čemu je kumovalo i osvještavanje javnosti o tome koliko je bio opasan rub po kojem smo se vozili kada se omjer javnog duga i BDP-a popeo iznad 80 posto. To su dva pogotka. Tri promašaja, točnije neostvarene preporuke, za sada su: visina poreznog opterećenja, glomazan i loše upravljan sektor državnih poduzeća i nereformirana javna administracija tj. prepreke poslovanju. Treba reći da neka najnovija izvješća, kao OECD-ov PMR, pokazuju da se u ovoj posljednjoj temi nešto ipak počelo mijenjati.

U kojima, od ova tri navedena promašaja, konačno vidite pomak, a za koji smatrate da zahtijeva dodatne napore i još više zagovaranja? Porezno opterećenje već četiri godine ide prema dolje, iako možemo diskutirati o zadovoljavajućoj dinamici; administracija se polako pokreće, čak smo ušli i u prosječno ekonomski slobodne države – je li potreban naglasak na javnoj upravi i njenoj reformi? (ovdje možda potpitanje – stavljati naglasak na učinkovitost javne uprave ili na smanjenje troška? Ili paralelno, koliko su te dvije stvari međuovisne?) 

Neke su porezne stope smanjene, neke povećane, naizgled je došlo do rasterećenja, međutim, udjel plaćenih poreza i doprinosa u BDP-u do sada je – rastao. Tek je sada zaustavljen na razini koja je mnogo veća nego prije krize. Trebamo mnogo veća porezna rasterećenja za dva do tri postotna boda BDP-a, koja će utjecati na ponašanje poduzetnika, potaknuti ulaganja. To nije pitanje samo dinamike, već i snage, intenziteta. Više nije dovoljno samo reći „krećemo se u dobrom pravcu“, važna je i brzina kojom se krećemo. Isto vrijedi za druga dva područja: državna poduzeća i javnu administraciju. Toliko smo zakasnili s reformama da mali pozitivni pomaci više ne pomažu. Mi danas bilježimo prve pozitivne pomake u stvarima u kojima su druge zemlje u srednjoj i istočnoj Europi bilježile pozitivne pomake prije 15 godina. Trebamo u dvije-tri godine intenzivnih reformi nadoknaditi 15 godina i ne zaboraviti: nije samo smjer bitan, brzina je važnija.

Kod nas je aktivno nekoliko lobističkih skupina ili „think tankova“, ali oni su većinom porijeklom iz drugih država. Nedostaje li nama, i je li potreban, jedan izvorni domaći think tank? (ili mislite da su pojedinačni nastupi dovoljni – poput Arhivanalitike, Eclectice, udruge Lipa – treba li se ujediniti? A ne samo istomišljenici?)

Domaća scena vrlo je bogata i raznolika, i to je dobro. Ne mislim samo na ove koje spominjete. I sindikati su podigli kvalitetu svoga analitičkog djelovanja; javljaju se neke nove inicijative poput Macro Huba Ekonomskog fakulteta, a Institut za javne fi nancije svojim newsletterima oplemenjuje javni analitički prostor. Brojni pojedinci, da sada ne ističem samo neka imena, djeluju javno. U tome nedostaje sustavnih dodatnih aktivnosti državnih fakulteta i instituta kojima bi se njihovi istraživački i analitički rezultati na jasan način predstavili javnosti. Oni i za to primaju javni novac. Trebali bi se malo trgnuti.

U dokumentarnoj seriji Opstanak govorite o važnosti gospodarstva u zaustavljanju emigracije. Je li kvalitetno radno mjesto zaista najbolja socijalna politika?

Ključ je u gospodarstvu. Zemlje koje dostignu oko 80 posto prosjeka EU razvitka ili nemaju emigraciju ili imaju imigraciju koja kompenzira emigraciju tako da imaju samo rotaciju i ne gube ljude. Dakle, nećete ništa trajno napraviti ni s dizanjem minimalne plaće, ni s poklanjanjem novca
ciljanim skupinama, ni s povećanjem plaća proračunskih korisnika. Morate produktivnost trajno dignuti za nekih 25 do 30 posto, što zahtijeva vrijeme, ali to je jedini način da čvrsto zaustavite iseljavanje. Prema tome, isključivo mjere koje dižu produktivnost približavaju nas europskoj razini razvoja i mogu osigurati stabilnost populacije.

Slijedom toga, koliko smo mi kao društvo prihvatili tržište? Koči li nas naš mentalitet ili postoje neke druge prepreke?

Radije govorim o institucijama nego o mentalitetu, iako su povezani. Ključne institucije su pravosudne i političke: sudski i slični postupci, način funkcioniranja političkih stranaka i političkog sustava, javna administracija. Svaki problem - bez obzira na to govorimo li o disfunkcionalnostima državnih poduzeća, birokraciji, preprekama ulaganjima ili nečemu četvrtom - ima korijen u institucionalnim temeljima. Prema tome, i na vaše pitanje o prihvaćanju tržišta treba odgovoriti uzimajući u obzir spomenute institucije: koliko su one, tj. ljudi koji ih čine, poduprli funkcioniranje tržišnoga gospodarstva? Sigurno ne dovoljno.

Spominjete državna poduzeća. U kojoj mjeri treba krenuti u daljnju privatizaciju tvrtki u vlasništvu države, a koliko toga mora ostavi u državnim rukama?

S jedne strane ide argumentacija kako i državne tvrtke mogu biti uspješne, pri čemu se često ističu primjeri nekih drugih država, dok s druge strane imamo desetljetno iskustvo i primjere kako kod nas taj uspjeh baš i nije prisutan. Vlastito iskustvo je ključno. Meni je smiješno slušati ljude koji govore da državna poduzeća dobro funkcioniraju u Švedskoj. Državna poduzeća treba podijeliti u tri skupine. Prva je ona koju nećemo privatizirati jer nije jasno zašto bi u privatnim rukama funkcionirala bolje nego u javnim. Očiti primjeri su vode i šume. No, i tu treba uvesti promjene kako bi se poduzećima bolje upravljalo tj. dokazalo da državne kompanije mogu bolje poslovati. Naročito je važno maknuti politiku iz operative. Politika treba određivati ciljeve i nadzirati, a ne miješati se u kadrovsku politiku i operativu. Drugu skupinu čine suprotni slučajevi – poduzeća za koja uopće nije jasno što država tamo radi, a koja posluju na kompetitivnim tržištima, poput HPB-a, Podravke, Narodnih novina ili ACI marina. To su prvi kandidati za privatizaciju. Sve ostalo, a u toj trećoj skupini ima najviše poduzeća, trebalo bi staviti u jedan fond i njime profesionalno upravljati kako bi se dugoročno maksimizirala vrijednost državne imovine.

Kao gospodarstvo i dalje smo u velikoj mjeri okrenuti domaćem tržištu s jedne, a poslovanju s državom s druge strane – je li potrebno okrenuti se konačno vanjskom i privatnom tržištu?

Hrvatsko gospodarstvo danas je mnogo zdravije negoli prije 10 godina jer se u međuvremenu okrenulo vanjskom tržištu. I to ne samo zbog turizma – izvoz roba rastao je brže. Ulazak u EU bio je ključan događaj, no važno je bilo i razvijanje svijesti da je domaće tržište skučeno i da neće više osobito rasti. Omjer ukupnog izvoza roba i usluga i BDP-a povećao se s 38-9 posto na više od 50 posto. To još nije optimum, ali je mnogo bolje od onoga što smo imali prije 10 godina. Za ubrzavanje tog procesa još nedostaje ono što ste nazvali okretanjem privatnim tržištima. Možda bi i iskorak prema van bio brži da još nema toliko hladovine u domaćim isporukama, ponajprije državi i državnim poduzećima. Da se s tim sustavima upravljalo maksimalno racionalno, imali bismo još dublju transformaciju. Taj je posao ostao za neko sljedeće razdoblje.

Zbog čega postižemo tako slabe izvozne rezultate u usporedbi sa sličnim državama (Slovačka, Češka itd.)?

Sindrom kasnog starta. Dok je VW kupovao Škodu, mi smo imali rat. Dok su u Slovačkoj, Rumunjskoj i Poljskoj nicale nove tvornice koje su se uklapale u zapadne lance vrijednosti u očekivanju ulaska tih zemalja u EU, naš put u EU bio je blokiran, a domaće tržište nalazilo se u fazi velike ekspanzije zahvaljujući rastu kredita, inozaduženju i ulaganjima u infrastrukturu. Gotovo dva desetljeća krivog smjera i to se sada, u trećem desetljeću nakon stjecanja samostalnosti, konačno počelo ispravljati. Trebat će još jedno desetljeće pameti da se ispravi do kraja.

Danas ponovno svjedočimo brzom rastu kreditnog zaduženja, ali se u nekim segmentima ponavlja razdoblje 2004. - 2008. Rastu zaduženja građana – jednim dijelom putem stambenoga kreditiranja, ali drugim, velikim dijelom putem nenamjenskoga gotovinskog zaduživanja građana. U isto vrijeme plasmani gospodarstvu stagniraju. Privatnim bankama ne mogu se davati upute kako plasirati svoje plasmane, ali na koji način sustav može biti veća podrška našim poduzetnicima i gospodarstvu? Uz povijesno najniže kamatne stope, ne znam što bi još trebalo učiniti. Stagnacija kredita poduzećima posljedica je niskih korporativnih investicija u Hrvatskoj, a korporativne investicije su slabe zbog niza razloga povezanih s poslovnom klimom i objektivnih poslovnih razloga, a ne zbog kamatnih stopa.

Veliki udio u izvozu predstavlja turizam – posebno u izvozu usluga gdje zauzima ogroman udio tog izvoza. Što to znači za naše ukupno gospodarstvo? Koliko daleko u stupnju razvoja možemo doći s turizmom – od dodane vrijednosti, do prosječnih plaća sektora?

Priča o turizmu kao kočnici razvoja jest mit. Sunce i more bogom su nam dani i bilo bi suludo to ne koristiti. Dok su ovakvi klimatski uvjeti, Hrvatska će uvijek imati iznimno velik udjel turizma. Dovoljno je pogledati izgled zemlje i raspored stanovništva. No, pitanje je – kakav turizam? Kao i u drugim djelatnostima, postoje dobri i loši, pametni i manje pametni načini ulaganja kapitala. Postoji turizam visoke dodane vrijednosti gdje se stvara i 40.000 do 50.000 eura dodane vrijednosti po zaposlenom, a to je dobar hotelski turizam i vrhunski tzv. apartmanski turizam. To nema veze s zimmer frei, to je ozbiljan, veliki biznis i mislim da, ako želimo i od turizma dobro živjeti, moramo ići u pravcu velikih ulaganja u kapacitete visoke kvalitete.

Neupitno je da se turizam ne smije zanemarivati, nego se treba još snažnije ustrajati na podizanju njegove kvalitete. No, ako pogledamo druga gospodarstva, izrazito je teško naći razvijeno gospodarstvo koje je toliko ovisno o turizmu kao temeljnoj i pokretačkoj snazi gospodarstva. Također je još teže naći razvijeno gospodarstvo u kojem je veliki dio zaposlenih u tom turizmu više dodane vrijednosti domaća radna snaga.

Hrvatsku ne možete usporediti s Francuskom. Francuska ostvaruje i do 50.000 eura po zaposlenom dodane vrijednosti u hotelskom biznisu, što upućuje na potencijal koji u tom dijelu ima i Hrvatska, ali kako je Francuska mnogo veća i razvijenija, jasno je da je udjel turizma u BDP-u tamo mnogo manji nego u Hrvatskoj. Ako uopće postoji neki problem s tim omjerom, tj. udjelom turizma, to nije problem turizma nego ostatka zemlje: zar turizam sprječava da netko pokrene izvoznu tvrtku, na primjer, u Bjelovaru ili Virovitici? I da, neizbježno je da s razvojem dolaze i radnici iz drugih država.

Kako pomiriti te stvari sa strategijom razvoja? Kako razvijati turizam, ali istodobno možda još jače razvijati druge sektore i aktivnosti gospodarstva koji jamče veća primanja, poput R&D-a, IT-ja, biotehnologije itd.?

Turizmu ne trebaju poticaji, turizam se ionako razvija kao odgovor na tržišnu potražnju. Za razliku od toga, djelatnosti s višim sadržajem znanja i razmjerno većim fiksnim troškovima, poput troškova istraživanja i razvoja, trebaju različite vrste poticaja.

FDI služi i za transfer znanja i tehnologije. Ulaganja često dovode aktivnosti stranih tvrtki u one aktivnosti koje, najčešće, nisu na vrhu lanca dodane vrijednosti. Jesmo li mi iskoristili dosadašnje mogućnosti transfera znanja i tehnologije kako bi naše tvrtke razvile svoje djelatnosti na tim višim pozicijama lanca dodane vrijednosti?

Postoje dva modela. Jedan je model zasnovan na efikasnosti – na primjer, neka tvrtka sa zapada otvori pogon u Rumunjskoj za proizvodnju nekih komponenti, privučena nižim troškom radne snage. Takva je većina ulaganja i nikako ih ne bismo smjeli podcjenjivati jer su lokalne koristi i od takvih ulaganja ogromne. Ulaganja koja su na samom vrhu lanca dodane vrijednosti rjeđa su jer ih je i inače po definiciji manje i vrlo ih je teško privući. Mi nismo iskoristili dosadašnje mogućnosti ni u jednom ni u drugom segmentu jer zbog niza razloga nismo bili atraktivna lokacija za poslovanje i investiranje.

Gdje vidite glavne korake našega gospodarstva koji su potrebni za snažniji rast i iskorak prema onim razvijenijima?

Volio bih govoriti o sofisticiranim temama – poticanju tehnološkog razvitka, inovacijama, obrazovanju, no mi smo država u kojoj vlast još nije pomela nered pred svojim vratima. Pravosuđe, javna administracija, porezi, državna poduzeća i nabujali javni rashodi predstavljaju pet ključnih područja koja treba dovesti u red kako bi se ubrzao rast. Nažalost, to je toliko puta rečeno da se izgubio smisao tih riječi. A kako vrijeme prolazi, problem je sve veći, naš strukturni zaostatak sve je tvrdokorniji. Zato se s malim pomacima više ništa ne može postići. Uzmite primjer porezne reforme ove vlade. Bilo je to sve u dobrom smjeru, ali premalo i prekasno. Čekamo sljedeću vladu da vidimo hoće li se pojaviti netko tko će u startu ispravno posložiti prioritete i povući snažne i odlučne poteze.

Vidite li rast našeg izvoza i dodane vrijednosti više putem rasta i razvoja naših domaćih tvrtki ili putem privlačenja izvozno orijentiranih ulaganja?

Jedno ne isključuje drugo. Štoviše, uvjeren sam da jedno zahtijeva drugo. Estonija, Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska… imate to slobodno prožimanje domaćega i stranoga koje je i dovelo do snažne konvergencije – približavanja razvojnoj razini EU. Slovenija se od 2015. naglo otvorila izravnim stranim ulaganjima i odjednom počela rasti mnogo brže negoli u prethodnom razdoblju. Gospodarstvo nije dani kolač, igra nulte sume, pa da je pitanje kako domaći i strani dijele tortu. Gospodarstvo, kad se dobro vodi, torta je koja buja i u kojoj ima dovoljno slatkoga za sve.