Pred nama su prijelomne godine za hrvatsku poljoprivredu

Prijelomne su godine za hrvatsku poljoprivredu. Ukupna vrijednost outputa hrvatske poljoprivredne proizvodnje stalno pada, pa je tako bilo i u 2019. godini. Ujedno, ove je godine počela provedba Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji na koncu nije riješio, nego je unio dodatnu nesigurnost kod sadašnjih posjednika, jednako kao što je dodatno zakomplicirao i usporio natječajne procedure te otvorio prostor diskrecijskom odlučivanju, pa čak i sukobu interesa prilikom donošenja odluka o dodjeli zemljišta u zakup. Takav je zakon nužno mijenjati.

Kad je riječ o pogledu u 2020., konačno je, u suradnji sa Svjetskom bankom, započela izrada strategije hrvatske poljoprivrede kao iznimno važnog dokumenta za sve sudionike tog lanca u Hrvatskoj. I, dok se strategija još radi, započeli su ključni pregovori o novoj poljoprivrednoj omotnici u okviru nove Financijske perspektive EU za razdoblje 2021. - 2027. Sve su to elementi koji određuju budućnost hrvatske poljoprivrede i iznimno je važno da ih shvatimo ozbiljno. Ponovno možemo od hrvatske poljoprivrede doista napraviti priliku ove države. Imamo sjajan resurs u različitim klimatskim uvjetima, bogatstvo vodom, ali hranu i dalje uvozimo. Štoviše, nalazimo se u apsurdnoj situaciji u kojoj što više ulažemo, manje proizvodimo. Doduše, za razliku od stočarske, ratarska proizvodnja pokazuje veći stupanj konkurentnosti i lagano se oporavlja, primarno zahvaljujući izvozu. Hrvatska u poljoprivredi zapravo nikad nije donijela jasnu strategiju i po njoj se doista ponašala. Stanje u kojem jesmo zapravo je odraz nedostatka strategije. Stoga je iznimno važna činjenica da se konačno izrađuje strategija kako bi se ozbiljno strukturirao sustav u odnosu na ključne ciljeve - podizanje proizvodnje i prinosa, a posljedično i prerađivačke industrije. Naime, strategijom je nužno osvijestiti činjenicu da kad nema prerađivačke industrije, ne postoje ni veliki motivi za razvoj primarne poljoprivredne proizvodnje. Moramo biti iskreni i priznati da primarna poljoprivredna proizvodnja neće zaposliti sve ljude u Slavoniji.

Foto: Vlado Čondić Galinčić/HGK

Uvijek je industrija, ponajprije prerađivačka, ta koja je bila nositelj zapošljavanja, a to bi nam donijelo i odgovor na demografska pitanja. Stoga je važno da strategija doista bude cjelovita i što je još važnije - da ne ostane papir u ladici. Dokaz nesustavnog pristupa poljoprivredi jest i donošenje Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Njime prvi put od stvaranja Republike Hrvatske dosadašnji zakupci poljoprivrednog zemljišta, koji su ispunili sve uvjete iz ugovora, stvorili nova radna mjesta, kupili mehanizaciju, izgradili farme i druge objekte te realizirali sve ostale investicije povezane sa zemljom koja je predmet zakupa, više nemaju prednost niti su izjednačeni s ostalima kod ponovnog natječaja. To predstavlja presedan koji ima višestruke katastrofalne posljedice za opstojnost postojećih poljoprivrednih tvrtki te za budućnost ukupne poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj i stvara nesigurnost kod investitora te potpuni izostanak motivacije za daljnja ulaganja. Zapravo, proizvođačima ne preostaje ništa drugo nego zaustaviti investicije koje su u tijeku, odustati od budućih te pokrenuti procese reorganizacije i restrukturiranja. Najgori vjerojatniji ishod takvog pristupa bila bi rasprodaja mehanizacije, objekata, prerađivačkih pogona i otpuštanje zaposlenika te posljedično pokretanje cijelog niza stečajnih postupaka, što neminovno znači i gubitak radnih mjesta u ruralnim područjima koja i ovako imaju visoke stope nezaposlenosti. Istodobno, zakonsko određivanje ukupnog maksimuma koji neki subjekt može imati u zakupu, uz to što nije fer i pravedno jer se na taj način cjepka zemljište, omogućuje da o sudbini nekoga poljoprivrednog proizvođača, njegovim ulaganjima i zaposlenima ne odlučuje tržište, već lokalni načelnici, gradonačelnici i lokalna vijeća, od kojih se veliki broj izravno bavi poljoprivredom, što samo po sebi predstavlja značajan sukob interesa.