U Austriju bi na posao svaki dan moglo putovati 20.000 Hrvata

3. veljače 2020.

Austrija neće biti atraktivna samo za iseljavanje na duži rok, nego i za takozvane dnevne migrante iz sjeverozapadnih županija. Možemo pretpostaviti da će zbog prosječno niskih plaća u ovim županijama odljev biti znatan i da će se te županije suočiti s velikim nedostatkom radnika, upozorava Davorko Vidović

Davorko Vidović/Foto: HGK

S Davorkom Vidovićem, savjetnikom za radnu politiku i zapošljavanje Hrvatske gospodarske komore, razgovarali smo o trenutačnom stanju na hrvatskom tržištu rada, broju iseljenih hrvatskih građana, problemu radne snage te mjerama koje se poduzimaju kako bi se taj problem ublažio. Vidović procjenjuje da će se i u idućih pet godina nastaviti iseljavanje radno aktivnog stanovništva te da će otvaranje Austrije za naše radnike stvoriti dodatne probleme poslodavcima u sjeverozapadnim županijama.

Postoje li podaci o tome koliko je radno sposobnog stanovništva napustilo Hrvatsku posljednjih godina?

Postoje podaci o broju građana koji su odjavili svoje prebivalište u Hrvatskoj. Takvih je od ulaska Hrvatske u EU 2013. pa do 2017. godine oko 150.000. Za 2018. i 2019. godinu možemo pretpostaviti još dodatnih 100.000, što bi čak i prema tim, sasvim izvjesno nepotpunim podacima, bilo oko četvrtina milijuna ljudi. Podaci zrcalnih statistika, dakle, statistika useljavanja hrvatskih državljana u Njemačku i Irsku govore i o znatno većem iseljavanju iz Hrvatske.

Postoje li kod nas precizni ili bar približni podaci?

Nažalost, ne postoje precizni podaci, tako da su sve brojke koje imamo - procjene. Uređene zemlje vode evidenciju o svom stanovništvu. Nažalost, Hrvatska nema registar stanovnika. Niti znamo koliko nas je, s kojim znanjima i vještinama raspolažemo, kakva je obrazovna struktura niti kakvo je zdravstveno stanje građana Hrvatske. Registar se radi vrlo slično kao i popis stanovništva, s time da se redovito, na dnevnoj bazi, ažuriraju i umrežavaju podaci. Na osnovi tih podataka možete imati uvid u najvažniji resurs svake zemlje, a to su ljudi. Nije normalno da znamo koliko imamo koza, kokoši ili magaraca, a ne znamo koliko ljudi imamo. Informacije o stanovništvu, radnoj snazi, obrazovnoj, kvalifikacijskoj i drugoj strukturi nužan su preduvjet za vođenje ne samo iole suvisle demografske politike već i svake druge: obrazovne, zdravstvene, ekonomske politike...

Porazne brojke

Koliki je onda procijenjeni broj?

Sasvim sigurno broj iseljenih u proteklih šest-sedam godina premašuje 300.000. To je minimalan broj iseljenih građana Hrvatske. Uz prijavljene odlaske, tu svakako treba uračunati i veliki broj, možda još toliko, naših radno sposobnih građana koji kod nas i dalje ostvaruju neka socijalna prava, zbog čega se nisu odjavili. Problem zrcalnih statistika jest to što se u evidenciji ne vode samo hrvatski državljani iz Hrvatske već i recimo i državljani BiH koji imaju i hrvatsko državljanstvo. Stoga ne znamo pouzdano koliko se građana iselilo iz Hrvatske. Prema statistikama Eurostata, Hrvatska je iza Rumunjske i Litve, treća zemlja po postotku iseljenog stanovništva u ostale članice Europske unije. Dakle, gotovo 15 posto hrvatskih građana živi u drugim zemljama Europske unije. Problem je još izraženiji u pojedinim dijelovima Hrvatske. Profesor Anđelko Akrap procijenio je da su, primjerice, Sisačko-moslavačka, Ličko-senjska, Šibensko-kninska, Požeška i Vukovarsko-srijemska županija, samo od posljednjeg popisa stanovništva 2011. godine, iseljavanjem izgubile između osam i devet posto svoga stanovništva.

Kakvi su podaci do kojih ste Vi došli?

Moji izračuni pokazuju da smo u posljednjih šest-sedam godina ostali bez pola milijuna ljudi iz radnoga kontigenta. Imamo manjak od 208.000 ljudi u radnom kontigentu do kojeg je došlo prirodnim putem, odnosno, starenjem stanovništva i ubrzanim odlaskom iz toga kontingenta uz znatno niži priljev mlađih dobnih skupina. Uz iseljene, za malu je Hrvatsku riječ o dramatičnom smanjenju ljudskih radnih potencijala. Problem bi se mogao iskazati i kao golemi financijski gubitak zbog izgubljenog ulaganja u obrazovanje tih ljudi, a još više zbog izgubljene vrijednosti koju su svojim radom mogli dati društvu.

Autobus, putovanjeFoto: Pixabay/Ilustracija

U koje su zemlje otišli raditi? Kakva je njihova obrazovna i kvalifikacijska struktura?

Niti u tom dijelu ne postoje precizni podaci, ali znamo da se naši građani najviše iseljavaju u Njemačku, Irsku, Skandinaviju, zemlje Beneluxa, Austriju... Odlaze dvije vrste radnika. Oni s najnižim kvalifikacijama koji rade pomoćne poslove te oni s visokim kvalifikacijama poput liječnika i inženjera. Iseljava se mnogo više niskoobrazovanih, no iselilo se i dosta stručnih i specijaliziranih radnika. Proces iseljavanja stručnih radnika iz brodogradnje traje desetak godina. A od prvog srpnja posebno atraktivna zemlja bit će Austrija.

Koliko će na dodatni odljev radne snage iz Hrvatske utjecati otvaranje austrijskog tržišta za radnike iz Hrvatske? Procjenjuje se da bi najveći odljev mogao biti iz Varaždinske i Međimurske županije. Možete li to komentirati?

Ne samo da će Austrija biti atraktivna za iseljavanje na duži rok, nego i za takozvane dnevne migrante iz Varaždinske i Međimurske te Krapinsko-zagorske županije. Procjenjuje se da bi ih iz tih županija moglo biti oko 20.000. Iz Maribora svaki dan na rad u Graz odlazi 16.000 ljudi, a Slovenija ima manju razliku u plaćama od Austrije nego što imaju ove dvije naše županije. Možemo pretpostaviti da će zbog prosječno niskih plaća u ovim županijama odljev biti znatan i da će se te županije suočiti s velikim nedostatkom radnika zbog otvaranja austrijskog tržišta rada. Austrija će očito postati jedna od najatraktivnijih destinacija za hrvatske radnike.

Bez bolje plaćenih poslova ljudi će odlaziti

U kojim se sektorima osjeća najveći nedostatak radnika? Koliko će radnika nedostajati ove godine?

Najviše radnika nedostaje u turizmu. Kako se usporava dinamika zapošljavanja, pretpostavljam da će potrebe za stranim radnicima ostati negdje na prošlogodišnjoj razini. Ukupno bi broj uvezenih radnika u ovoj godini mogao biti negdje između 65.000 i 70.000. No u svim se sektorima osjeća nedostatak radnika i to više nije prolazno, već trajno stanje na koje moramo odgovoriti odgovarajućim mjerama.

Koje se sve mjere poduzimaju i koje bi se trebale poduzimati kako bi se ublažile posljedice nedostatka radnika? Kada bi se proces iseljavanja mogao usporiti ili možda zaustaviti?

Postoje četiri skupine mjera. Prva i najvažnija mjera jest svakako kreiranje dovoljnog broja kvalitetnih radnih mjesta. Kvalitetnija i bolje plaćena radna mjesta mogu zadržati ljude u Hrvatskoj, ali i biti atraktivna za privlačenje stranaca. U Hrvatskoj nema dovoljno takvih radnih mjesta. Otvaranje novih radnih mjesta u turizmu ili graditeljstvu na pomoćnim poslovima nisu atraktivna radna mjesta za hrvatske građane. Iako je rast zaposlenosti vidljiv, Hrvatska u 2020. ima znatno nižu zaposlenost nego li pretkrizne 2008. Pomaci su prespori i nedovoljni. Uz ekonomske, važno je osigurati i druge pretpostavke za zadržavanje stanovništva, od suzbijanja korupcije, veće pravne sigurnosti, kvalitetnije uređenih sustava obrazovanja, zdravstva, stanovanja...

No, čak i da imamo znatnije i bolje rezultate u otvaranju kvalitetnih radnih mjesta, problem nedostatka radnika zbog demografskih se problema neće moći riješiti bez uvoza strane radne snage. Liberalizacija uvoza stranih radnika u beskvotnom sustavu za koji će mjesec, sasvim sigurno, biti korak naprijed za olakšavanje dolaska stranaca. Činjenica je da sa strancima treba računati i da se na njih treba navikavati.

Davorko VidovićDavorko Vidović/Foto: HGK

Golemi neiskorišteni radni potencijal

Gdje vidite prostor za poboljšanje?

Veliki prostor za ublažavanje nedostatka radnika jest činjenica da imamo nisku razinu aktivnosti i zaposlenosti našeg stanovništva u radnoj dobi. Hrvatska je druga zemlja od dna u EU po stopi zaposlenosti i aktivnosti stanovništva. Posebno u kategoriji starijih radnika od 55 godina. Samo je oko 35 posto ljudi u toj skupini na tržištu rada. Tu je veliki prostor za napredak. Uz cjeloživotno obrazovanje, može se ljude duže zadržati u svijetu rada. Riječ je o golemome, neiskorištenom radnom potencijalu. Zatim prostor za napredak je i raniji ulazak na tržište rada naših građana jer naši mladi ljudi ulaze kasno u svijet rada. Podaci govore da imamo 6,8 posto mladih do 24 godine u radnoj snazi. Uvođenjem sustava dualnog obrazovanja taj bi se udjel mogao značajno povećati. I treća skupina u kojoj vidim prostor za napredak osobe su s invaliditetom. To je, doduše, rad na duge staze. Činjenica je da u Hrvatskoj oko 300.000 građana u radnoj dobi ima invaliditet, a zaposleno ih je tek oko 18.000. Ti ljudi nisu nezaposleni zbog invaliditeta nego zbog niske razine obrazovanosti. Nije se dovoljno ulagalo u njihovo obrazovanje i stjecanje radnih vještina. Četvrti način nadomještanja radnika leži u automatizaciji i robotizaciji. Bez sustavnih i ozbiljnih mjera Hrvatska može doći u situaciju smanjenja svojih gospodarskih aktivnosti, što je put u daljnje zaostajanje i sasvim neizvjesnu budućnost.

U EU je vidljiv i trend tzv. cirkularnosti pokretljive radne snage, tako da se nakon nekoliko godina radnici ipak vraćaju kući, donoseći sa sobom vrijedna iskustva i vještine. Kada bi se to moglo očekivati kod nas?

Može se očekivati da će se to i kod nas dogoditi, a dogodit će se osjetnije samo u slučaju da kod nas ima dovoljno kvalitetnijih radnih mjesta. Iako je imala veliki odljev stanovništva, Poljska to već bilježi. Neke zemlje poput Litve i Rumunjske još uvijek imaju ogroman odljev stanovništva. Možemo predvidjeti da će se proces iseljavanja iz Hrvatske nastaviti i u idućih pet godina, no vjerojatno manje masovno nego što je bilo u posljednje tri godine kada je iz Hrvatske odlazilo 50.000 do 60.000 ljudi godišnje. Dio naših građana odlazi i zbog toga što želi osigurati bolju plaću sada, ali i višu mirovinu sutra. Drugim riječima, problem je kompleksan i samo ga se na sustavan i kompleksan način može rješavati.

Jozo Vrdoljak