Magazin
Nove navike za bijeg sa Starog kontinenta
Manjak potpore za financiranje izvoza, tečaj kune, porezni sustav, nepostojanje izvozne strategije i nedovoljna konkurentnost hrvatskih proizvoda muče domaće izvoznike. One koji se odluče sreću potražiti u trećim zemljama dodatno koče administrativne i političke barijere, poput dvostrukog oporezivanja u Americi ili carinskih ograničenja u Kini. Zato najčešće svoju priliku traže u Europskoj uniji, i, naravno, u susjedstvu, među zemljama CEFTA-e, što je jeftinije i najjednostavnije zbog blizine i nepostojanja jezičnih i kulturoloških prepreka. U nadolazećem razdoblju izvoz na pojedina tradicionalna izvozna tržišta bit će teži zbog neizvjesnosti glede globalne trgovine i slabljenja ekonomskih aktivnosti u nekim od glavnih hrvatskih trgovinskih partnera. Kako predviđa Europska komisija, usporit će se rast izvoza u razdoblju do 2021., a s druge strane, u istom razdoblju očekuje se snažan rast uvoza, u skladu s domaćom potražnjom, pa će se dodatno pogoršati trgovinska bilanca. S obzirom na navedene okolnosti, neki domaći izvoznici morat će se fokusirati na traženje novih tržišnih niša. Vjerni susjedima i starim partnerima Robna razmjena Hrvatske s tržištem Europske unije u 2018. činila je gotovo 69 posto ukupnog izvoza, koji je u odnosu na 2017. porastao za oko devet posto te oko 78 posto ukupnog uvoza, koji je porastao za osam posto u odnosu na 2017. Hrvatskoj su tradicionalno glavni vanjskotrgovinski partneri iz EU Njemačka, Italija i Slovenija. Brojke pokazuju da je znatna robna razmjena ostvarena i s Austrijom, Mađarskom i Francuskom, a minimalna s Danskom, Irskom, Estonijom i Portugalom. Robna razmjena s trećim zemljama u 2018. godini činila je oko 31 posto ukupnog izvoza, koji je zabilježio pad za oko osam posto, i gotovo 22 posto ukupnog uvoza, koji je porastao za oko osam posto u usporedbi s 2017. Najveći vanjskotrgovinski partneri izvan EU s kojima je Hrvatska ostvarila robnu razmjenu u 2018. bili su Bosna i Hercegovina, Srbija te Kina. U 2018. oko devet posto ukupnoga hrvatskog izvoza ostvareno je u Bosni i Hercegovini, koji je na razini 2017., dok je uvoz porastao za oko šest posto. Izvoz u Srbiju u 2018. u usporedbi s 2017. pao je za 5,5 posto, na 4,7 milijardi kuna, a uvoz je povećan za 3,8 posto, na 4,3 milijarde kuna. Od drugih zemalja nečlanica EU značajniji izvoz još je ostvaren u SAD, Crnu Goru, Rusiju, Kinu, Sjevernu Makedoniju, Tursku i Kanadu. Nakon ulaska Hrvatske u EU, od 2014. do 2017. godine, rast izvoza prosječno je godišnje iznosio deset posto, a izvoza na EU tržište 14,5 posto. Iznesena statistika iz 2018. godine, ali i prvi podaci za 2019. govore da je vrijeme tako brzog rasta iza nas. Prema podacima DZS-a, lani je u zemlje članice EU izvezeno robe u vrijednosti 10,6 milijardi eura, odnosno 5,6 posto više nego u 2018. godini. Istodobno, u zemlje izvan Unije izvoz je skočio za šest posto, na 4,8 milijardi eura.  Mala zemlja na tržištu velesila Prilike za malu Hrvatsku i njene izvoznike svakako su velika tržišta, ponajprije Amerike, Kine i Rusije. Sadašnja vrijednost hrvatske trgovinske razmjene s tim zemljama, s obzirom na ogroman potencijal koje kao svjetske gospodarske sile imaju, samo je kap u moru. Podaci pokazuju da u ukupnoj robnoj razmjeni Hrvatske sa svijetom u 2018. godini SAD zauzima 17. mjesto (1,36 posto). Što se tiče izvoza u ukupnom iznosu izvoza Hrvatske, SAD zauzima deveto mjesto (2,35 posto), a u uvozu 24. mjesto (0,76 posto). Vrijednost trgovinske razmjene dviju zemalja u 2018. iznosila je 620 milijuna dolara, a pozitivna je stvar, iako su brojke male, to što 400 milijuna dolara otpada na hrvatski izvoz. Iz Hrvatske u Ameriku najviše se izvoze lijekovi, oružje (revolveri i pištolji) te proizvodi od aluminija. Da se stvari pomiču nabolje, pokazuju i posljednje statistike prema kojima je izvoz u Ameriku u prvoj polovini 2019. godine porastao za 25 posto u odnosu na isto razdoblje lani. Pozitivan trend veseli, ali zbog dvostrukog oporezivanja i viznog režima ovo potentno i izazovno tržište još je uvijek nedostižno brojnim hrvatskim tvrtkama. Postojeće kumulativne porezne stope u SAD-u destimulirajuće su i koče intenziviranje gospodarske suradnje. Za zemlje koje nemaju potpisan sporazum sa SAD-om, sve tri stope poreza po odbitku iznose 30 posto, zbog čega su naše tvrtke nekonkurentne u odnosu na tvrtke iz zemalja koje su potpisale sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Posebno to u nezavidan položaj stavlja hrvatske IT tvrtke koje su u znatnijoj mjeri prisutne na američkom tržištu. Hrvatska je jedina članica EU i, uz Albaniju, jedina članica NATO-a koja sa SAD-om nema potpisan sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, a kada će ga imati, teško je reći. U prilog poboljšanju gospodarske suradnje dviju zemalja ne ide ni uvođenje američkih carina na pojedine prehrambene proizvode iz Europske unije, koje obuhvaća i manji dio proizvoda iz Hrvatske, no to bi, procjene su Ministarstva gospodarstva, trebalo imati vrlo ograničen utjecaj na našu zemlju jer je riječ o proizvodima koji se ne izvoze u SAD u znatnim količinama. Kako Kina i njeno gospodarstvo te standard stanovništva snažno rastu, ovo tržište je prilika za rast izvoza hrvatskih tvrtki pojedinačno, ali i za rast izvoza na nacionalnoj razini. Na drugom po veličini svjetskom gospodarstvu, Hrvatska se za sada ne može pohvaliti velikim brojkama. Trgovinska razmjena između dvije zemlje u 2018. godini iznosila je 1,1 milijardu dolara, što je u odnosu na 2017. rast od 200 milijuna dolara. Kina je drugi po veličini vanjskotrgovinski partner EU, a Hrvatska je, nažalost, među članicama Unije koje najmanje izvoze u tu zemlju. Točnije, samo Cipar i Latvija prema Kini ostvaruju manju vrijednost robnog izvoza. Za sada se iz Hrvatske u Kinu najviše izvozi bukovo drvo (čini oko 25 posto ukupnog izvoza), vatrogasna vozila, preše za oblikovanje proizvoda od gume ili plastičnih masa, mramor i travertin. Za Hrvatsku je Kina značajna i zbog broja turista koji dolaze iz te zemlje, a kojih je iz godine u godinu sve više. Rusija je oduvijek bila izazov za hrvatske tvrtke, posebno farmaceutsku industriju i graditeljstvo. Do uvođenja sankcija robna razmjena između dvije zemlje kretala se oko 1,5 milijardi američkih dolara godišnje i Rusija je, prema tim pokazateljima, zauzimala visoko mjesto na ljestvici vanjskotrgovinskih partnera. Primjerice, u 2014. zauzimala je osmo mjesto u izvozu i šesto mjesto u uvozu. No, nakon uvođenja sankcija, robna se razmjena između dvije zemlje prepolovila i u 2017. bila je oko 600 milijuna dolara. Nakon stabilizacije ruskoga gospodarstva, došlo je i do stabilizacije gospodarskih odnosa između Hrvatske i Rusije, pa je u 2018. ukupna robna razmjena iznosila 626 milijuna, što je 16 posto više nego godinu prije, a oporavak se nastavio i u 2019. Hrvatska u Rusiju najviše izvozi lijekove, kemijske proizvode, strojeve i opremu, električne transformatore i neke vrste brodova, a do uvođenja sankcija u strukturi hrvatskog izvoza pojavili su se i neki drugi proizvodi, naročito poljoprivredno-prehrambeni, što se najvećim dijelom odnosilo na izvoz mandarina i drugog voća i povrća. Rusija je značajno tržište za neke velike tvrtke poput Podravke, koja u tu zemlju izvozi više od 50 godina te za Plivu koja je izvozila i za vrijeme sankcija jer lijekovi nisu bili obuhvaćeni embargom. Austrijanci i nizozemci najveći ulagači Tko i koliko ulaže u Hrvatsku? Među prvih 20 zemalja iz kojih je najviše investirano u Hrvatsku dominiraju države EU; samo četiri nisu članice Unije. Od 1993. godine do drugoga kvartala 2019. godine u Hrvatsku je investirano oko 31 milijarde eura izravnih stranih ulaganja. Najveći investitori bili su Austrija (4,29 mlrd. eura), Nizozemska (4.16 mlrd. eura), Njemačka (3,29 mlrd. eura), Italija (3,26 mlrd. eura) i Luksemburg (2,82 mlrd. eura). Prema djelatnostima prednjače fi nancijske usluge (31 posto), proizvodnja (18 posto), nekretnine i građevina te prodaja (15 posto), ICT (sedam posto) i smještaj (tri posto). Hrvatska se još uvijek bori da priljeve izravnih stranih ulaganja povrati na razinu koju je imala prije velike gospodarske krize. No, i u to ‘zlatno doba’ za investicije, u odnosu na usporedive zemlje, bila je na začelju ljestvica koje mjere atraktivnost zemalja za ulaganja. Prema podacima UNCTAD-a, najveće priljeve izravnih inozemnih ulaganja u godinama prije krize imale su Češka, Poljska, Mađarska i Slovačka, a i nakon krize te su zemlje ostale poželjne. Rezultati istraživanja atraktivnosti tržišta za izravna strana ulaganja, koje je za 2018. godinu provela revizorsko-konzultantska kuća EY u 28 zemalja, pokazuju da su među prvih deset prema interesu za ulaganja: Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Španjolska, Belgija, Poljska, Turska, Nizozemska, Rusija i Irska. Iz našeg okruženja najbolje se plasirala Srbija na 12. , Rumunjska na 13., Mađarska na 15., BiH na 18. i Češka na 20. mjestu. Hrvatska se našla tek na 26. mjestu s ukupno 31 projektom, čime je zadržala isti položaj u odnosu na prošli 2017. godine. Od trećih zemalja, prema iznosima direktnih stranih ulaganja u Hrvatsku prednjače Švicarska, potom slijede Rusija, BiH i Turska. Rusija je od 1993. do sada u Hrvatsku uložila 446 milijuna eura, čime zauzima 15. mjesto po visini inozemnih ulaganja u RH. Izravna ulaganja Kine u Hrvatsku u razdoblju od 1993. do kraja prvog tromjesečja 2019. kumulativno iznose 125,7 milijuna eura te se Kina nalazi na 24. mjestu po izravnim ulaganjima u našu zemlju. No, ovi podaci nisu sasvim potpuni. Primjerice, kineske tvrtke Lenovo d.o.o. i Huawei d.o.o. otvorile su svoja predstavništva odnosno trgovačka društava u Hrvatskoj, ali s obzirom na to da su te tvrtke hrvatski subjekti (d.o.o. ili d.d.), nije moguće provjeriti odakle je uloženi kapital. Ali zato znamo da je kineska tvrtka Camel grupa uložila u Rimac Automobile 30 milijuna eura, točnije 27 milijuna eura u Rimac Automobile i tri milijuna eura u bicikle Greyp. Izravna ulaganja SAD-a u Hrvatsku za razdoblje od 1993. do kraja prvog tromjesečja 2019. godine iznose 116,1 milijun eura te se SAD nalazi na 26. mjestu po izravnim ulaganjima u Hrvatskoj. Iznos izravnih američkih ulaganja u našu zemlju, nažalost, nije sasvim objektivan jer se ulaganja registriraju prema zemljama iz kojih dolaze. Najbolji primjer za to bila je akvizicija Plive koju je obavila američka farmaceutska kompanija Barr. To ulaganje nije bilo registrirano kao ulaganje iz SAD-a, nego iz Nizozemske jer se preuzimanje obavljalo putem Barrove tvrtke u Nizozemskoj. Kamo izvoze drugi i tko u njih ulaže? Njemačka je za većinu članica Unije država u koju se najviše izvozi, ali i iz koje se najviše uvozi. Europska gospodarska sila glavno je izvozno odredište za Austriju, Italiju, Češku, Mađarsku, Slovačku, Poljsku i Sloveniju... Od drugih EU zemalja, vrhunska izvozna odredišta još su Francuska, Velika Britanija i Italija, a od nečlanica Unije to su SAD i Švicarska. Uz snažna gospodarstva, pojedine države, baš kao i Hrvatska, najviše izvoze u susjedne zemlje. Tako su Sloveniji najznačajnije zemlje za izvoz Italija i Austrija, Austriji Njemačka, Slovačkoj Češka, Portugalu Španjolska, Španjolskoj Francuska, a Malti Italija. Također, Njemačka je među zemljama iz kojih u druge članice Unije dolazi najviše direktnih stranih ulaganja. Prema UNCTAD-ovom izvješću za 2018. godinu, najviše izravnih stranih ulaganja iz Njemačke imale su Austrija, Mađarska, Slovačka, Poljska i Slovenija. Veliki ulagači još su Nizozemska, Francuska i Velika Britanija, a od nečlanica Unije SAD. Kad su u pitanju izravna strana ulaganja, i ovdje su često zemlje ‘darežljive’ prema svojima susjedima; tako, primjerice, Poljska prednjači u izravnim ulaganjima u Češkoj, Nizozemska u Belgiji, a investitori iz Hrvatske, odmah iza onih iz Rusije, prednjače u investicijama u BiH. A kamo izvoze i tko ulaže u velika gospodarstva? Najpopularnija izvozna odredišta Njemačke su SAD, Francuska, Kina, Velika Britanija i Nizozemska, a uvoze najviše iz Kine. Što se tiče direktnih stranih ulaganja, najviše je nizozemskih, a potom slijede luksemburška, američka i britanska. Francuskoj su top izvozne destinacije Njemačka, Belgija - Luksemburg, Italija, Španjolska, a najviše investicija dolazi joj iz Nizozemske, Velike Britanije i Švicarske. Talijani najviše izvoze u Njemačku, Francusku, SAD, Veliku Britaniju i Španjolsku, a najznačajnija ulaganja dolaze iz Nizozemske, Luksemburga i Švicarske. Britanci najviše izvoze u SAD, Njemačku, Nizozemsku, Francusku i Kinu, a najviše direktnih ulaganja im donose Amerikanci i Nizozemci.
Magazin
Vidimo priliku za ulazak Hrvatske na tržište SAD-a
Drvna industrija u Hrvatskoj uspješno se nosi s brojnim izazovima – samo 2019. godine povećani su troškovi za električnu energiju, sirovinu i plaće. Unatoč tome, glavninu prihoda ostvarujemo na inozemnom tržištu. Samo u prvih sedam mjeseci ove godine drvoprerađivači i proizvođači namještaja ostvarili su izvoz od 674 milijuna eura uz pozitivnu bilancu od 205 milijuna eura. Očekujemo da će do kraja 2019. godine on premašiti 1,1 milijardu eura. Do sada smo bili u kontinuiranom rastu po svim pokazateljima, no kraj 2019. donio nam je blago usporavanje. Već sada u proizvodnji osjećamo da stanje na tržištu EU nije kao prije, ponajprije u pritisku na snižavanje cijena proizvoda. Neke tvrtke navode produljene rokove otplate i smanjenje narudžbi tako da nas čeka neizvjestan početak 2020. godine. Stabilnim okvirom za raspodjelu sirovine stvoreni su preduvjeti da se okrenemo razvojnim temama, ulaganjima u nove tehnologije i većoj iskoristivosti sirovine te dizajnu i brendiranju proizvoda, kako bismo se nastavili uspješno nositi s jakom globalnom konkurencijom. U siječnju nam slijede neki od najvećih svjetskih sajmova namještaja i podova, u Njemačkoj i SAD-u, koji tradicionalno diktiraju trendove za nadolazeću godinu, stoga očekujemo da će to biti vrlo precizan „lakmus“ za određivanje razine potražnje i smjera globalnog tržišta namještaja i proizvoda od drva. S obzirom na to da je mnogim tvrtkama Njemačka, čije gospodarstvo sve sporije raste uz najavu recesije, jedan od glavnih izvoznih partnera, traže se nove tržišne niše. Sada vidimo priliku za ulazak male Hrvatske na veliko tržište SAD-a gdje sigurno možemo konkurirati visokokvalitetnim proizvodima. U tom smislu očekujemo i potporu nadležnih institucija, koje ovu industriju trebaju prepoznati kao stratešku gospodarsku granu.
Magazin
Očekujemo da će ulagatelji imati veći interes za investicijske planove
U 2020. očekujemo nastavak ekspanzivnih politika središnjih banaka kao podršku gospodarstvu i tržištu kapitala. Takva politika pogoduje cijenama obveznica i dionicama te dodatno daje poticaj i rizičnijim instrumentima putem kojih ulagatelji traže dodatni prinos na ulaganje. Očekujem nastavak geopolitičkih utjecaja, Brexit, trgovinski rat te u drugom dijelu godine predsjedničke izbore u SAD-u. Svako razdoblje neizvjesnosti uvodit će volatilnost na tržištima. Domaće tržište kapitala jest, i bit će, pod utjecajem proračuna, parlamentarnih izbora i vrlo pozitivnog događaja - ulaska u ERM II, što bi trebalo, uz uvjet zadržavanja stabilnih makroekonomskih pokazatelja, pozitivno utjecati na kreditni rejting, a time i na cijene obveznica. Na strani potražnje ulagatelja za štednjom i ulaganja na tržištu kapitala putem investicijskih fondova očekujemo dodatno pozitivan sentiment, pogotovo u okruženju vrlo niskih kamata. Nastavit će se, a i dodatno proširiti, pružanje investicijskih savjeta građanima prilikom distribucije fondova, što nudi veću sigurnost ulagateljima u to da je odluka o kupnji fondova donesena u skladu s njihovim osobnim investicijskim ciljevima, rizičnošću i financijskim položajem. Polako je vidljiv trend interesa ulagatelja za mješovitim i dioničkim fondovima kao dodatnoj diversifikaciji njihove financijske imovine što pozdravljamo i podržavamo. Slijedeći trendove u EU, očekujemo da će ulagatelji imati povećani interes investicijske planove tj. mjesečna ulaganja u investicijske fondove, pogotovo u specijalne strategije fondova ili košarice fondova koje omogućavaju usklađivanje rizičnosti s protekom vremena ulaganja (tzv. life-cycle strategije). Regulatorni će zahtjevi i dalje rasti te će biti potrebna znatna koncentracija kako bi se svi zahtjevi implementirali na dovoljno učinkovit način. Od glavnih zahtjeva izdvojili bismo ESG (Enviromental Social Govenrnance) zahtjeve na transparentnost ulaganja i procjene izdavatelja u koje ulažemo, kako bi se ulagateljima predočila i komponenta utjecaja na sveukupno održivo poslovanje. Dodatni zahtjevi i testiranja likvidnosti ulaganja imaju izravan utjecaj na atraktivnost pojedinog ulaganja čak i prije same procjene kvalitete izdavatelja dionice ili obveznice. Uvođenjem direktiva AML V i AML VI za sprječavanje pranja novca i financiranja terorizma zajedno s praćenjem fi nancijskih sankcija uvest će se novi zahtjevi na procese započinjanja i praćenja poslovnog odnosa s ulagateljima. Digitalizacija poslovanja nije samo uvođenje mobilnih aplikacija nego revizija cjelokupnih procesa kako bi se implementirali real-time, široka povezivost s prikupljanjem javnih podataka, fleksibilnost usluge, personaliziranost izvještavanja i komunikacije s najširim krugom ulagatelja. O svemu tome, a i šire, neprekidno razmišljamo i radimo na implementacijama. Godina 2019. bila je pod utjecajima snažne korekcije dioničkih tržišta krajem 2018. godine, trgovinskog rata SAD-a i Kine (koji je u više navrata imao uspone i padove kako su pregovori bili uspješniji odnosno manje uspješni), neuspjelih pregovora o izlasku Velike Britanije iz EU, FED-ovih intervencija i okretanja trenda prema ponovnom spuštanju kamatnih stopa i ECB-ove podrške gospodarstvu, a rezultat su bile, iako kroz volatilnosti tijekom godine, rekordne razine dioničkih indeksa u SAD-u i EU (S&P 500 +21 posto, DJ +16 posto, DAX +22 posto, MSCI emerging market +8 posto). Domaće tržište kapitala nije izuzetak i stabilni makroekonomski pokazatelji, ulazak u investicijski rejting te pismo namjere ulaska u ERM II kao službena potvrda i spremnosti RH i odluke o prelasku na euro rezultirali su izvrsnim rezultatima indeksa (CROBEX +14 posto, CROBEXnutr +62 posto). Uvođenje investicijskih savjeta za građane u poslovnicama banaka i kod individualnih savjetnika i investicijskih društava prilikom distribucije investicijskih fondova te razdoblje vrlo niskih kamata utjecali su znatnim interesom za štednju i ulaganja u investicijske fondove, od kojih posebno u obvezničke fondove čija je imovina samo u 2019. godini narasla više od tri milijarde kuna te čine dominantnu klasu imovine sektora s više od 50 posto udjela u UCITS fondovima. Porast ukupne imovine gotovo je 16 posto na 27,2 milijarde kuna, od čega su UCITS fondovi 22,1 milijarda kuna, a AIF i posebni 5,1 milijarda kuna. Godinu su svakako regulatorno obilježili početak primjene MiFID II (Zakon o tržištu kapitala), veliki prelazak novčanih fondova u obvezničke (kratkoročne) strategije te implementacija zahtjeva AML IV i AML V.
Magazin
Nužna je prilagodba na digitalne kanale prodaje
U 2019. godini na rast gospodarstva nepovoljno su djelovali vanjski čimbenici, ponajprije trgovinski sporovi između vodećih svjetskih gospodarstva. Poslovnu je dinamiku podržavala rastuća potrošnja kućanstava i države te investicije. Nesklad između ponude radne snage i rastuće potražnje za radom u turizmu, građevinarstvu i pratećim djelatnostima s izraženim sezonskim obilježjima poticao je rast osobnih primitaka, a time i potrošnju. Rast investicija podržan je korištenjem sredstava iz EU fondova. Kretanja u financijskom sektoru obilježio je rastući pritisak viška likvidnosti na tržišne kamatne stope. Nastavak pada tržišnih kamatnih stopa rezultirao je pojavom negativnih prinosa na ulaganja u dužničke instrumente. Uz nastavak trenda smanjivanja kamatnih stopa banke su poduzećima i potrošačima nudile kredite po vrlo stimulativnim uvjetima. Rast gospodarstva rezultirao je povećim prihodima javnog sektora što je oslabilo političku volju za provedbu reformi usmjerenih na povećanje konkurentnosti gospodarstva. Dostupnost radne snage u razdoblju sezonskog rasta potražnje za radnom snagom postala je ograničavajući čimbenik za iskorištavanje punog potencijala rasta. Europodručje je dominantan vanjskotrgovinski partner domaćega gospodarstva. Nakon usporavanja u 2019., u 2020. godini predviđamo rast inozemne potražnje za robama i uslugama hrvatskih poduzeća. Uz investicije osnažene financiranjem iz europskih fondova i stabilan rast domaće potrošnje, prognoziramo rast BDP-a od 2,5 posto uz nastavak rasta zaposlenosti i realnih plaća u sektoru tržišno razmjenjivih proizvoda i usluga. S druge strane, najavljeni rast plaća u javnom sektoru povećava rashodnu stranu proračuna i usporava proces rasterećenja cijene rada i povećanje konkurentnosti domaćih poduzetnika na zajedničkom tržištu EU. U prvom polugodištu 2020. godine očekujemo značajan pomak u procesu pristupanja Hrvatske Europskoj monetarnoj uniji - ulazak u tečajni mehanizam ERM II i provedbu mjera iz Akcijskog plana za uvođenje eura. Razvoj novih tehnologija i promjene u regulaciji tržišta financijskih usluga ubrzano mijenjaju okružje u kojem posluju kreditne institucije, a za opstanak na sve zahtjevnijem tržištu nužna je prilagodba na digitalne kanale prodaje i komunikacije. Inovacije u modelu poslovanja ciljaju na brži i jednostavniji pristup potencijalnom klijentu te prodaju financijskih usluga uz niže operativne troškove. Uz digitalne izazove u novim poslovnim transakcijama, kreditne institucije troše značajne resurse u sudskim procesima u kojima potrošači traže odštetu zbog uvjeta po kojima su koristili kredite u dalekoj prošlosti. Dodatno, financijski sektor otvara se ulasku novih pružatelja usluga. Time se smanjuje stabilnost prihoda banaka, a povećava zahtjev za unaprjeđenje sigurnosnih procesa. Prilagodba sustava na sigurnosne rizike povećava troškove poslovanja, a uporedo banke kao pružatelje usluga izlaže konkurentima iz nefi nancijskog sektora.
Magazin
Pred nama su prijelomne godine za hrvatsku poljoprivredu
Prijelomne su godine za hrvatsku poljoprivredu. Ukupna vrijednost outputa hrvatske poljoprivredne proizvodnje stalno pada, pa je tako bilo i u 2019. godini. Ujedno, ove je godine počela provedba Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji na koncu nije riješio, nego je unio dodatnu nesigurnost kod sadašnjih posjednika, jednako kao što je dodatno zakomplicirao i usporio natječajne procedure te otvorio prostor diskrecijskom odlučivanju, pa čak i sukobu interesa prilikom donošenja odluka o dodjeli zemljišta u zakup. Takav je zakon nužno mijenjati. Kad je riječ o pogledu u 2020., konačno je, u suradnji sa Svjetskom bankom, započela izrada strategije hrvatske poljoprivrede kao iznimno važnog dokumenta za sve sudionike tog lanca u Hrvatskoj. I, dok se strategija još radi, započeli su ključni pregovori o novoj poljoprivrednoj omotnici u okviru nove Financijske perspektive EU za razdoblje 2021. - 2027. Sve su to elementi koji određuju budućnost hrvatske poljoprivrede i iznimno je važno da ih shvatimo ozbiljno. Ponovno možemo od hrvatske poljoprivrede doista napraviti priliku ove države. Imamo sjajan resurs u različitim klimatskim uvjetima, bogatstvo vodom, ali hranu i dalje uvozimo. Štoviše, nalazimo se u apsurdnoj situaciji u kojoj što više ulažemo, manje proizvodimo. Doduše, za razliku od stočarske, ratarska proizvodnja pokazuje veći stupanj konkurentnosti i lagano se oporavlja, primarno zahvaljujući izvozu. Hrvatska u poljoprivredi zapravo nikad nije donijela jasnu strategiju i po njoj se doista ponašala. Stanje u kojem jesmo zapravo je odraz nedostatka strategije. Stoga je iznimno važna činjenica da se konačno izrađuje strategija kako bi se ozbiljno strukturirao sustav u odnosu na ključne ciljeve - podizanje proizvodnje i prinosa, a posljedično i prerađivačke industrije. Naime, strategijom je nužno osvijestiti činjenicu da kad nema prerađivačke industrije, ne postoje ni veliki motivi za razvoj primarne poljoprivredne proizvodnje. Moramo biti iskreni i priznati da primarna poljoprivredna proizvodnja neće zaposliti sve ljude u Slavoniji. Foto: Vlado Čondić Galinčić/HGK Uvijek je industrija, ponajprije prerađivačka, ta koja je bila nositelj zapošljavanja, a to bi nam donijelo i odgovor na demografska pitanja. Stoga je važno da strategija doista bude cjelovita i što je još važnije - da ne ostane papir u ladici. Dokaz nesustavnog pristupa poljoprivredi jest i donošenje Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Njime prvi put od stvaranja Republike Hrvatske dosadašnji zakupci poljoprivrednog zemljišta, koji su ispunili sve uvjete iz ugovora, stvorili nova radna mjesta, kupili mehanizaciju, izgradili farme i druge objekte te realizirali sve ostale investicije povezane sa zemljom koja je predmet zakupa, više nemaju prednost niti su izjednačeni s ostalima kod ponovnog natječaja. To predstavlja presedan koji ima višestruke katastrofalne posljedice za opstojnost postojećih poljoprivrednih tvrtki te za budućnost ukupne poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj i stvara nesigurnost kod investitora te potpuni izostanak motivacije za daljnja ulaganja. Zapravo, proizvođačima ne preostaje ništa drugo nego zaustaviti investicije koje su u tijeku, odustati od budućih te pokrenuti procese reorganizacije i restrukturiranja. Najgori vjerojatniji ishod takvog pristupa bila bi rasprodaja mehanizacije, objekata, prerađivačkih pogona i otpuštanje zaposlenika te posljedično pokretanje cijelog niza stečajnih postupaka, što neminovno znači i gubitak radnih mjesta u ruralnim područjima koja i ovako imaju visoke stope nezaposlenosti. Istodobno, zakonsko određivanje ukupnog maksimuma koji neki subjekt može imati u zakupu, uz to što nije fer i pravedno jer se na taj način cjepka zemljište, omogućuje da o sudbini nekoga poljoprivrednog proizvođača, njegovim ulaganjima i zaposlenima ne odlučuje tržište, već lokalni načelnici, gradonačelnici i lokalna vijeća, od kojih se veliki broj izravno bavi poljoprivredom, što samo po sebi predstavlja značajan sukob interesa.