Ivana Gažić: Izlazak na burzu nije toliko kompleksan koliko se mistificira

Koliko u Hrvatskoj ima tvrtki s potencijalom izlaska na burzu i koliko je takvih u IT sektoru, najpropulzivnijem dijelu hrvatskoga gospodarstva? Nakon Spana, tko bi mogao biti sljedeći kandidat za IPO? Što tvrtkama predstavlja najveći izazov u procesu izlaska na burzu i koliko su zainteresirane za alternativne mogućnosti prikupljanja kapitala, pitali smo Ivanu Gažić, predsjednicu Uprave Zagrebačke burze.

Koliko je Zagrebačka burza uvrstila novih tvrtki u posljednje dvije godine?

U posljednje dvije godine imali smo devet novih uvrštenja dionica, no nisu sva bila inicijalne ponude kao što je bio slučaj Span, nego su bile neke dodatne dokapitalizacije. Najbitnije je možda to što smo u posljednje dvije godine imali i nekoliko novih instrumenata na Zagrebačkoj burzi; jedan od njih su ETF-ovi ili udjeli u fondovima kojima se može trgovati na burzi. Nakon dugog vremena imali smo municipalne obveznice, imali samo Span koji je bio vrlo praćeni IPO i, na kraju, nakon dugog vremena uvrstili smo prvi put i trezorske zapise Ministarstva financija. Bez obzira na ovu tešku ekonomsku situaciju koja je posljedica COVID krize, potresa, a sada i rata u Ukrajini, sve to nije spriječilo tržište da se i dalje razvija, da traži nove investicijske prilike i da hrvatske tvrtke kapital ipak traže i na Zagrebačkoj burzi.

Da nije bilo kriza, bi li na ZSE-u sve bilo 'življe'?

Teško je to reći. Mislim da je hrvatska ekonomija u krizu uzrokovanu COVID-om ušla u dobroj fazi, odnosno u fazi rasta. Kada ekonomija raste, traže se nove investicije. Tu je hrvatsko gospodarstvo pokazalo veliku otpornost i, unatoč toj globalnoj i sveobuhvatnoj krizi, tvrtke su i dalje gledale kako rasti, kako otvarati nova tržišta, kako mitigirati te rizike koji su se pojavili na tržištu, a koji možda nisu bili očekivani.

Koliko u Hrvatskoj ima tvrtki s potencijalom i potrebom izlaska na burzu vrijednosnica?

Ima ih značajan broj. Još uvijek imamo mnogo tvrtki koje su u državnom vlasništvu, čije su se privatizacije najavljivale, ali se, nažalost, nisu dogodile, a imamo i velik broj kompanija i dosta poduzetničkih pothvata koji su počeli 90-ih i razvili se tijekom 30 godina nezavisnosti Hrvatske te sada narasli do respektabilne veličine i solidni su kandidati za burzu. Također, u svijetu je jednako tako tipična, a već se događala i kod nas - promjena generacija, odnosno odlazak osnivača koji su nakon 30 godina rada odlučili otići u mirovinu ili se jednostavno prestati baviti biznisom. Tada je izlazak na burzu jedan od načina kako se može osigurati kontinuitet kompanije unatoč činjenici da osnivač i glavni direktor više nisu u njoj.

U kojim je sektorima najviše tvrtki koje bi novi kapital mogle potražiti na burzama vrijednosnica?

Hrvatskoj nedostaje jedna farmaceutska dionica. Jedina farmaceutska kompanija koja je indirektno na Zagrebačkoj burzi jest Belupo, koji je u vlasništvu Podravke. Farmaceutske dionice obično su, kako se kaže, defenzivne, one i u kriznim razdobljima imaju jako dobar performans. Od kada je Pliva otišla sa Zagrebačke burze, mi nismo imali farmaceutsku dionicu, dok na Ljubljanskoj burzi, koja je također u našem vlasništvu, Krka je kontinuirano najlikvidnija dionica već nekoliko godina.

Nakon Spana, čijom je javnom ponudom dionica prošle godine prvi put neka domaća informatička tvrtka uvrštena na Zagrebačku burzu, tko bi iz IT sektora mogao biti sljedeći kandidat za IPO?

Iz brojnih istupa gospodina Dujmovića (op. a. predsjednik Uprave Spana) i činjenice da s njim često sudjelujem na nekim konferencijama, shvatila sam da ima kandidata jer su te kompanije narasle do određene veličine. Međutim, moramo biti svjesni da je naš IT sektor jako rascjepkan, veći broj kompanija ima mali broj zaposlenika, tako da je potrebno da se oni ipak nekako okrupne kako bi bile dovoljno velike da izađu na Zagrebačku burzu. Ali, znamo da postoji značajan broj tvrtki koje bi mogle biti kandidati za tržište, kao što je to bio slučaj sa Spanom.

Što sve treba poduzeti tvrtka koja želi izaći na burzu? Koliko je zahtjevan taj proces, prelazak poslovanja tvrtke na jednu višu razinu?

Možda se taj izlazak na burzu previše mistificira. Kao primjer navela bih nas, Zagrebačku burzu, koja ma 25 zaposlenika i godišnje prihode oko 15 milijuna kuna. Na burzi smo od 2016. godine i uredno ispunjavamo sve obveze. Netko bi mogao reći da je to zato što smo iz tog sektora pa bolje možemo to 'poloviti', međutim, nije to toliko kompleksno. Potrebna je transparentnost i velika disciplina informiranja javnosti, ali kada jednom uđete u taj raspored objavljivanja i sjednica NO-a, koji se određuje uvijek godinu dana unaprijed, vidite da to i nije toliko kompleksno. Kao možda najveći izazov tvrtke vide potpunu  transparentnost. Znači, kada vlasnik/vlasnici kompanije odluče da ona ide na burzu, potrebno je imati revizora, cjelokupno računovodstvo - prikazivanje troškova, isplate plaća itd. Stvarno trebaju biti organizirane po visokim korporativnim standardima i to katkad zna biti izazov za kompanije.

Što biste im savjetovali prije nego što započnu taj proces? Uz ZSE akademiju, tko su još poželjni mentori pri izlasku na burzu?

Po hrvatskim propisima to su posebno ovlaštena društva koja mogu pružati tu vrstu investicijskog savjeta, odnosno savjetovanja za izlazak na burzu. U Hrvatskoj to rade veće banke i ima nekoliko privatnih društava koja se time bave - oni su spona između kompanije i investitora, odnosno pomažu kompaniji da investitorima predstavi svoju investicijsku priču i način na koji se njome upravlja, omogućavajući joj da organizira prezentacije i pobudi interes investitora prije samog izlaska na burzu. U posljednjem primjeru Spana, odrađeni su svi ti razgovori, onda su investitori dali svoje indikacije i Span je upisao cjelokupnu količinu novih dionica po najvećoj cijeni koju je nudio, odnosno ponudio je određeni raspon cijena, a po gornjem rasponu napravljena je dokapitalizacija - i tu je vidljiva uspješnost savjetnika. Posao je kompanije da se bavi svojim biznisom, da bude dobra u IT-ju, farmaciji, proizvodnji ili čemu drugom, a investicijski savjetnici to svode na zajednički nazivnik i prezentiraju na način da investitori to mogu razumjeti i u konačnici donijeti odluku da će kupiti i po kojoj cijeni će kupiti udio u kompaniji.

Izlazak na burzu skup je za male tvrtke. Koliko su one zainteresirane za alternativne mogućnosti prikupljanja kapitala, konkretno za Platformu Progress tržište, koja je namijenjena MSP-ovima?

Veći je čak interes za uređeno tržište jer mi imamo tu specifičnost da su najveći investitori u Hrvatskoj, s najvećim potencijalom investiranja, mirovinski fondovi, a oni inzistiraju da kompanija, ako investiraju u nju, bude uvrštena na burzu, i to onda utječe na njihove omjere investiranja i slično. Više kompanija dolazi i razmišlja o uređenom tržištu. Progress je tržište nastalo na ideji Europske unije da i mnogo manje kompanije mogu ići na burzu. Naime, na Progressu možete prikupiti novac do osam milijuna eura u Hrvatskoj i drugim zemljama EU-a bez izrade prospekta. Primjerice, tu se vidi da Span, iako je relativno mala kompanija, nije bio za Progress jer su oni prelazili tu granicu. Progress je prilagođen za manja društva, ima manje zahtjeve za transparentnost i mi do sada imamo nekoliko kompanija uvrštenih na tu platformu, ali svakako bismo voljeli da taj interes bude veći.

Aktivna je i platforma za financiranje startupova Funderbeam SEE; kakav je interes domaćih startupova?

Veći nego za Progress. Kada smo se uključili u priču Funderbeama prije četiri-pet godina, mogućnosti financiranja za startup kompanije bile su vrlo limitirane i bilo nam je jako korisno istraživati svijet startupova. U međuvremenu je Hrvatska putem HBOR-a i Europske investicijske banke (EIB) osnovala nekoliko fondova rizičnoga kapitala koji se fokusiraju na ulaganja u startupove - imamo Fil Rouge Capital, a u međuvremenu se pojavio i Feelsgood i zbog toga je i živnula startup scena. Naravno, kakva je svrha takvih ideja ako nemate mogućnosti da osigurate financiranje? Mislim da je to odličan korak hrvatske države, mi smo na neki način bili pioniri u tome. Potpora startup svijetu omogućuje da za nekoliko godina imamo kandidate za uređeno tržište. Ako se vratimo na početke Facebooka ili Amazona, te kompanije danas ne bi postojale da nije bilo specijaliziranih investitora koji su vjerovali u takve priče. Mi u Hrvatskoj to nismo imali, ali nije to problem samo Hrvatske već cijele Europe, a to je sustavno smanjivalo konkurentnost našega gospodarstva. Danas svi pričaju o Rimac Automobilima ili o Infobipu, ali svi znamo da su strani investitori ti koji su omogućili da te kompanije narastu na veličinu koju sada imaju. Ekosustav startupa mora osigurati - a što u većoj mjeri danas i osigurava - financiranje od samih početaka pa do iznosa od milijun ili milijun i pol eura.

Članica ste brojnih žirija za startupove, nedavno ste ocjenjivali i projekte na Algebra LAB-u; kako biste ocijenili hrvatsku startup scenu?

Kod Algebre i natjecanja timova startupova s Algebre i FER-a prvi put vidjela sam jako mnogo ženskih foundera, budućih poduzetnica - inače dominantno muškarci prezentiraju svoje ideje. Prvi put javile su se ideje o njezi djece, ideje povezane sa zdravljem, primjerice detekcijom metaboličkog stanja organizma analizom znoja, koja je ugrađena u odjevne predmete i slično. U svijetu postoji najveći broj startupova upravo u području zdravlja, bavljenja vježbom, to je trend. Jako mi je drago vidjeti da je taj trend došao u Hrvatsku. Ima i ideja koje su povezane sa samom tehnologijom: primjerice, jedan je mladić predstavio pokretanje računala pokretima tijela. Ima različitih priča koje su vrlo inspirativne.

Ako gledamo investicijsku kulturu i broj malih ulagača, kako Hrvatska stoji u usporedbi sa zapadnim zemljama i Amerikom?

U odnosu na Ameriku stojimo jako loše. Amerikanci se brinu sami za svoju mirovinu i svaki prosječni umirovljenik u Americi sigurno ima dionice te jako dobro znanje o tehnološkim, a i drugim dionicama, dok smo mi narod koji još uvijek misli da će se za njegovu starost pobrinuti država. Kultura ulaganja u dionice u Americi, i nešto manje u Europi, mnogo je izraženija negoli u Hrvatskoj. Nama nedostaju velike privatizacije. Posljednji najveći projekt hrvatske države za financijsku pismenost bila je privatizacija Hrvatskog Telekoma, u kojoj je sudjelovalo 350.000 građana od kojih oko 120.000 građana još uvijek ima te dionice. Tada su se ljudi susreli s pojmom dionica, mogućnošću isplate dividende svake godine, nasljeđivanja i slično. Potom se pojavila i mirovinska industrija, no Hrvati su malo manje svjesni da imaju novac u drugom stupu i da se taj novac ulaže u dionice, tako da je hrvatski državljanin koji radi posredno vlasnik dionica. A onda imate i to samostalno financiranje: kod nas su, posebno u ovoj krizi u posljednje dvije godine, jako rasli depoziti, odnosno dominantni način investiranja prosječnoga hrvatskoga građanina, dok oni koji vole razmišljati razmišljaju o dionicama, obveznicama... Ima dosta ljudi koji investiraju u dionice vani, a imamo i potpuno novi community investitora koji investiraju u startupove jer vjeruju u te priče rasta, a ne nekih stabilnih prinosa. Također, cijeli je niz i drugih štednih proizvoda kao što su životno osiguranje, treći mirovinski stup i, na kraju, nove investicijske klase, a to su kriptovalute.