Garača: Prepoznata je štetnost mirovinske reforme

27. srpnja 2020.

Željko Garača/Foto: Privatni album

Pročelnik Katedre za poslovnu informatiku na Ekonomskom fakultetu u Splitu Željko Garača pozdravio je odluku Vlade RH o osnivanju državnoga mirovinskog osiguravajućeg društva. Podsjetimo, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga odobrila je rad Hrvatskom mirovinskom osiguravajućem društvu koje je u stopostotnom vlasništvu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Riječ je o drugome osiguravajućem mirovinskom društvu u Hrvatskoj, koji će isplaćivati mirovine na temelju štednje iz obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, a moći će obavljati i druge poslove u vezi s mirovinskim osiguranjem uz prethodno odobrenje ili suglasnost HANFA-e.

Garača rješenje vidi u privremenoj ili konačnoj suspenziji drugoga mirovinskog stupa. Također, smatra da je Vlada RH prepoznala štetnost postojeće mirovinske reforme te da osnivanje državnoga mirovinskog osiguravajućeg društva može umanjiti postojeći problem.

Kako ocjenjujete osnivanje državnoga mirovinskog osiguravajućeg društva, MOD-a?

Pozdravljam ovaj potez vlasti koji će umanjiti štetu, koju inače mirovinska reforma s obveznim drugim mirovinskim stupom nanosi nacionalnim interesima. Iako ovo inače ne predlažem, a pogotovo ne sada u uvjetima krize, korak u dobrom smjeru jest barem privremena suspenzija drugoga mirovinskog stupa, ako ne i njegovo potpuno ukidanje. Izbijeni su i argumenti žestokim zagovornicima tržišta i protivnicima državne intervencije jer se radi o tržišnom pristupu gdje se država pojavljuje kao potencijalno jaki tržišni igrač koji u ime svih nas može profitirati na račun manje zarade financijskog sektora. Budući umirovljenici neće ništa izgubiti. Tumačim da je Vlada prepoznala štetnost postojeće mirovinske reforme, ali iz čisto političkih razloga ne smije ići u dokidanje drugoga mirovinskog stupa. Javnost je uglavnom sklona postojećem stanju na temelju lijepih, ali zapravo praznih i pogrešnih priča o blagodatima koje postojeće mirovinska reforma nosi, a ne čvrstim i jasnim ekonomskim argumentima koji to osporavaju.

Spominjete štetu koju obvezni drugi stup nanosi nacionalnim interesima. O kakvoj je šteti riječ?

Štete koje ovakva mirovinska reforma nanosi nacionalnim interesima mnogostruke su, ali možemo izdvojiti dvije najvažnije, ne ulazeći u problematiku upravljanja OMF-ovima. Do sada sam pretežno kritizirao dio koji se odnosi na tranzicijski trošak mirovinske reforme koji je enorman i predstavlja poguban utjecaj na gospodarski razvoj zbog prevelikoga poreznog opterećenja koje je potrebno da bi se taj tranzicijski trošak servisirao. Drugi dio odnosi se na ono što nas tek čeka, a to je uloga MOD-ova koja još nije izražena jer je broj umirovljenika koji koriste mirovine iz dvaju stupova još relativno mali, a i njihova kapitalizirana štednja relativno je mala zbog kratkog staža u obveznim mirovinskim fondovima. Kako bude rastao broj novih umirovljenika koji će koristiti mirovine iz dvaju stupova i kako bude rasla njihova kapitalizirana štednja, uloga MOD-ova postat će presudnija od uloge OMF-ova.

U čemu će se u budućnosti očitovati ta naglašena uloga MOD-ova?

Popularnost drugog stupa u javnosti je temeljena na prividu privatnog vlasništva osiguranika nad imovinom koju drže OMF-ovi. U prilog argumentu da se radi uglavnom o prividu jesu činjenice da osiguranici tom imovinom ne mogu slobodno raspolagati niti utjecati na način upravljanja. No, taj privid potpuno nestaje u trenutku umirovljenja, kada novi umirovljenici svoju kapitaliziranu štednju dobrovoljno predaju u vlasništvo MOD-ova u zamjenu za isplatu dijela buduće mirovine. Pojedinačno gledano, istina je da će netko imati veću mirovinu iz dvaju stupova, što je i dalje jak motiv za javnu podršku drugom stupu. Napominjem da smo te moguće veće mirovine već skupo platili. No, tu se javljaju dva problema. Prvi je moja teza da je i takva veća mirovina iz dvaju stupova manja od mirovine koja bi bila iz prvog stupa da drugog stupa nema. Razlog je u usporenome gospodarskom rastu zbog prije spomenutoga prevelikog poreznog opterećenja i izvlačenja kapitala iz gospodarstva u financijski sektor radi servisiranja štetnoga tranzicijskog troška. Ovo je moja potvrđena znanstvena hipoteza, o kojoj se i dalje može argumentirano raspravljati, ali sljedeći argument jest činjenica. Riječ je o trajnome i nepovratnom prepuštanju enormnih iznosa nacionalnoga kapitala financijskom sektoru.

O kojim se iznosima radi?

Radi se dugoročno o stotinama milijardi kuna. Za ilustraciju predstavit ću pojednostavnjenu računicu za narednih 40 godina. U tom će razdoblju oko 1,4 milijuna zaposlenika otići u mirovinu. Član drugoga mirovinskog stupa s prosječnom plaćom u trenutku umirovljenja imat će oko 500.000 kuna kapitalizirane štednje. To znači da će financijskom sektoru biti isporučeno oko 700 milijardi kuna. Uvažavajući pretpostavke da neće svi zaposlenici odraditi 40 godina staža, da neće svi odabrati mirovinu iz drugog stupa te da će dio kapitalizirane štednje, do 15 posto, biti jednokratno povučen. Iznos od oko 400 milijardi kuna dovoljno je upečatljiv. Osiromašit ćemo za jedan današnji BDP.

Ali MOD-ovi imaju obvezu isplata mirovina.

Da, ali iznos koji će biti isplaćivan za mirovine približno odgovara prinosu na kapital koji će biti prepušten financijskom sektoru. Taj iznos opet ćemo platiti svi mi putem viših poreza ili kamata zbog potrebe sve većeg zaduživanja i države i pojedinaca. Kada neki umirovljenik umre, njegova ranije prenesena kapitalizirana štednja, prije lili kasnije, trajno ostaje financijskom sektoru i izvor je njegove buduće zarade, opet na naš teret. Posao iz snova za financijski sektor.

Kako državni MOD može umanjiti taj problem?

Jednostavno. Kada budući umirovljenik odabere državni MOD, njegova će se kapitalizirana štednja prenijeti u državno vlasništvo, smanjiti deficite i javni dug te troškove financiranja mirovinske reforme. Ponavljam, ti umirovljenici neće time ništa izgubiti, a svi ćemo dobiti. Očito je da ovo nije optimalno rješenje, ali je sigurno bolje nego da se sve prepusti financijskom sektoru. Radi se o smanjenju štete, a ne o otklanjanju uzroka problema. Nepotrebni troškovi mirovinske reforme i dalje ostaju, pa i njihov negativni utjecaj na nacionalno gospodarstvo. Možda jednog dana ipak ekonomske činjenice prevladaju populizam i animozitet prema javnom dobru.

 

Jozo Vrdoljak