Stručnjak izračunao koliko će Hrvatskoj trebati novca da preživi krizu

16. travnja 2020.

Financijske potrebe države bit će veće od 75 milijardi kuna, vjerojatno je riječ o 90 milijardi kuna jer mislim da će kriza trajati duže od tri mjeseca, vjerojatno do kraja godine, ali bi njen intenzitet trebao slabjeti, kaže profesor Željko Garača

Foto: Pixabay/Ilustracija
Jozo Vrdoljak

Profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu prof. dr. sc. Željko Garača na osnovi niza procjena, s obzirom na dosad donesene mjere Vlade RH, smatra da će financijske potrebe države iznositi 75 milijardi kuna. Taj iznos Garača vidi u optimističnom scenariju: ako blokada gospodarstva potraje najdulje tri mjeseca. Naš sugovornik objašnjava da će prvi paket mjera pogurati javni dug na 90 posto BDP-a. Ako pak kriza potraje dulje, smatra da će biti nužno zatražiti pomoć.

Ministar financija Zdravko Marić rekao je da će najavljene mjere pomoći, svi rashodi, javne službe, funkcioniranje države stajati od 42 do 45 milijardi kuna tijekom sljedeća tri mjeseca, a tome treba pridodati dvadesetak milijardi dospijeća prijašnjih dugova. Na koji će se način servisirati toliki javni dug?

Golem je to novac koji će se najprije tražiti na domaćem tržištu, kod banaka te mirovinskih i investicijskih fondova. Vlada računa i na potporu EU-a osiguravanjem maksimalne fleksibilnosti preostalih sredstava iz EU fondova, ali i na dodatnu likvidnost putem netom predloženih financijskih programa i instrumenata Europske komisije. Tu sam u nekim stvarima optimističniji, a u nekima pesimističniji.

U čemu ste optimist, a u čemu pesimist?

Financijske potrebe države bit će veće od 75 milijardi kuna, vjerojatno je riječ o 90 milijardi kuna jer mislim da će kriza trajati duže od tri mjeseca, vjerojatno do kraja godine, ali bi njen intenzitet trebao slabjeti. No financijske obveze države ne treba brkati s njenim deficitom. Moja je procjena da će deficit biti oko 45 milijardi kuna, ali će to, opet prema mojim procjenama, javni dug pogurati na više od 100 posto BDP-a jer će, unatoč mjerama, doći do značajnog pada BDP-a, pa će i odnos javnog duga spram njega biti veći od spomenutih 90 posto.

Kako ste dobili te podatke?   

Od početka zdravstvene krize, kada je postalo očito da će se ona preliti u ekonomsku krizu, glavninu svog vremena ulagao sam u ono za što mislim da može najviše pridonijeti sagledavanju dubine krize, njenih učinaka na gospodarstvo te učinaka različitih mjera na ublažavanje krize. S tim ciljem koristim računalni sistem - dinamički simulacijski model koji, uz nenadomjestivu pomoć u računanju pri istraživanju, zahtijeva i mnogo vremena i rada zbog izuzetne kompleksnosti samog modela hrvatske nacionalne ekonomije. Ujedno je, zbog velike neizvjesnosti, potrebno istražiti učinke različitih scenarija krize te za svaki scenarij krize projicirati učinke pojedinih mjera ublažavanja krize, kako bih provjerio koje su mjere dobre, a koje ne za svaki scenarij krize. Istodobno nisam imao vremena pratiti detaljno koju sve pomoć možemo očekivati od Europske unije i njenih institucija, pa u tom smislu ne mogu biti jako konkretan u odgovoru. Ipak, sa sigurnošću mogu reći da će svaka pomoć iz navedenih izvora biti izuzetno dobrodošla. Koliko sam usput uspio doznati, mislim da bi ta pomoć mogla za sada biti oko dvije milijarde eura, što je dobro - ako već ne može više, ali se ipak malo ograđujem jer nisam dovoljno informiran. Upravo je pomoć europskih institucija posebno dragocjena i treba je maksimalno iskoristiti. To je dijelom zato što bi to uglavnom trebala biti nepovratna sredstva, što će smanjiti deficit i potrebu zaduživanja te držati javni dug ispod 100 posto BDP-a, a dijelom zato što će pomoći HNB-u u očuvanju devizne likvidnosti i tečaja kune, što je u ovoj situaciji izuzetno važno. Neki će se prisjetiti da sam bio zagovornik drukčije tečajne politike. U prošloj krizi zagovarao sam paket mjera ekonomske i fiskalne politike koji je kao jednu od mjera sadržavao i devalvaciju kune, ali ovo je potpuno drukčija kriza i stabilnost tečaja je izuzetno važna. Stoga zaduživanje države treba usmjeriti na domaće tržište kapitala koliko god je to moguće, a da se ne ugrozi devizna likvidnost i tečaj kune.

Željko Garača

Prof. dr. sc. Željko Garača

 

Na koji način bi, po Vama, trebalo doći do potrebnih financija i iz kojih izvora? 

Moje prve projekcije krize iz današnje perspektive bile su optimistične iako su predviđale pad BDP-a od više od 13 posto i deficit opće države od oko 15 milijardi kuna. To mi se činilo prihvatljivim s obzirom na to da sam imao prijedlog kako namaknuti znatna sredstva iz realnog izvora te manji dio klasičnim zaduživanjem države. Realni izvor sredstava trebala je biti privremena suspenzija drugoga mirovinskog stupa. Preusmjeravanjem mirovinskih doprinosa u proračun, a ne u fondove i povratkom budućih umirovljenika u prvi stup osiguralo bi se oko 12 milijardi kuna u godinu dana. Za toliko bi se smanjio godišnji deficit i javni dug. Ako bi ta mjera potrajala, recimo, pet godina, po gruboj računici, na kraju tog razdoblja javni bi dug bio 60 milijardi kuna manji od onog koji će biti ako se ova mjera ne primijeni. Mislio sam da bismo se, uz očekivanu pomoć iz EU-a, vjerojatno izvukli bez dodatnog zaduživanja. Nažalost, nove spoznaje o razmjerima zdravstvene krize brzo su utjecale na stvarne promjene u ekonomiji, tako da su današnje projekcije mnogo nepovoljnije. Prema mojim projekcijama, pad BDP-a mogao bi biti oko 20 posto, a deficit oko 45 milijardi kuna nakon mjera Vlade. Ne treba nas buniti to što se najavljuju mjere Vlade po modelu 3+3 mjeseca od ukupno 90 milijardi kuna. Otprilike pola od toga trebalo bi se vratiti u proračun, prije svega putem PDV-a i trošarina, ali i poreza i doprinosa onih koji će moći raditi, proizvoditi, transportirati i prodati svoje proizvode jer postoji potražnja zbog intervencije države. Deficit će biti to manji što bude veća domaća proizvodnja, kao odgovor na potražnju kućanstava, i što bude manje uvoznih komponenata u kupljenim proizvodima.

Na koji način bi se u ovoj težoj situaciji osim iz drugog mirovinskog stupa mogao osigurati novac? Gdje bi se država trebala zaduživati?

U novoj i težoj situaciji, suspenzijom drugoga mirovinskog stupa osigurala bi se četvrtina potrebnih sredstava, a uz pomoć EU-a i njegovih institucija nešto više od toga. To bi moglo biti dovoljno za očuvanje devizne likvidnosti uz sve napore HNB-a. Država se već zadužila za jedan dio preostalih potreba na domaćem tržištu. S obzirom na visoku likvidnost bankarskog sustava, mislim da neće biti problema s daljnjim financiranjem na domaćem tržištu, uzimajući u obzir i dobar pristup HNB-a ovom problemu. Izbjegavao bih zaduživanje na međunarodnom tržištu koliko god to bude moguće, posebno kod institucija koje postavljaju posebne uvjete.

Za razliku od većine Vi se protivite drastičnim  rezovima u javnom sektoru. Možete li to malo pojasniti?

Još od prošle krize jasno i glasno protivim se rezovima javne potrošnje, smanjivanju plaća proračunskim korisnicima ili masovnim otpuštanjima. Naglašavam da se to odnosi na vrijeme krize. Danas bi svima trebalo biti jasno da su takve mjere kontraproduktivne ili prociklične. Ekonomska teorija to odavno zna, a to su pokazala i mnogobrojna iskustva raznih zemalja koje u ovoj krizi redom odustaju od takvih mjera. Austerity više nigdje nije u modi. Nažalost, čini se da hrvatski građani u velikoj većini ne misle tako. Radi se o ekonomskim odnosima ponude i potražnje. Smanjenjem plaća proračunskim korisnicima, kada se samo dio ušteda može usmjeriti u privatni sektor, dolazi do dodatnog smanjenja potražnje, koja se i inače smanjuje zbog krize, što onda dovodi do dodatnog smanjenja proizvodnje, smanjenja plaća i novog otpuštanja u privatnom sektoru, a to opet do smanjenja potražnje, i tako dalje u takozvanoj spirali smrti.

Tvrdite da bi bilo još gore kada bi se u javnom sektoru masovno otpuštalo. Možete li to argumentirati? 

Masovnim otpuštanjem proračunskih korisnika stvar je još gora jer će oni ostati na teretu države zbog dugog primanja naknada za nezaposlenost, a i sam privatni sektor mora otpuštati. No, u prošloj krizi to je bio interes Njemačke, što je njenom snagom, ekonomskom i političkom, nametnuto cijeloj Uniji, a to posebno nije odgovaralo zemljama u eurozoni koje su imale manju produktivnost od Njemačke. Hrvatska je zbog tečajne politike bila u kvazieurozoni, pa se to odnosilo i na nju. U ovoj je krizi drukčije jer je Njemačka i prije nje, prošle godine, plesala na rubu recesije koja se nije dogodila samo zato što su njemačka kućanstva počela više trošiti. Sada se više ne govori o štednji nego ubrizgavanju ogromnih količina novca u privatni sektor i nitko ne spominje rezove u državnoj potrošnji. Red veličine sredstava koja pojedine zemlje namjeravaju ubrizgati u gospodarstvo radi očuvanja proizvodnje i radnih mjesta uglavnom se kreće oko 20 posto vrijednosti BDP-a. Na tom je tragu i Hrvatska. No, unatoč tome, očekuje se veliki pad BDP-a.

Možete li biti jasniji: Protivite li se Vi općenito racionalizaciji javnog sektora? Jeste li protiv toga u ovom trenutku ili ste općenito protiv?  

Racionalizaciju javnog sektora, prije svega državne uprave na svim razinama, treba raditi u vremenima rasta, kada privatni sektor potražuje dodatnu radnu snagu. Sada bismo se, kada to već nismo prije učinili, trebali pripremati za racionalizaciju kako bi se s njome moglo započeti odmah kada nezaposlenost padne dovoljno nisko. Treba pripremati pravni okvir, raditi projekte reorganizacije, informatizacije, poslovnih procesa i slično. Mora se napomenuti da je to skup proces i ne treba očekivati uštede, već čak i skuplju državu, ali učinkovitiju i bržu u pružanju usluga građanima i poduzetnicima, što bi trebalo opravdati povećane troškove. S druge strane, i prije krize zalagao sam se za povećanje plaća liječnicima i drugome medicinskom osoblju i pokazao da je to moguće bez povećanja poreza, a mislim da nakon ove zdravstvene krize nikome neće pasti na pamet da im smanji plaće. Ako čak i pretpostavimo da su moguće uštede na plaćama proračunskih korisnika, koje bi bile preusmjerene privatnom sektoru, taj iznos ne bi mogao biti veći od 200 milijuna kuna mjesečno bez urušavanja cijelog sustava. Ponavljam da takve uštede, dok traje kriza, iako su formalno moguće, u konačnici ne postoje. Ako pak taj iznos usporedimo s 10 milijardi kuna mjesečno koje će biti podijeljene privatnom sektoru, mislim da je daljnja rasprava suvišna.

Što mislite o namjeri mirovinskih fondova da uđu u vlasništvo javnih poduzeća? Vi se protivite tome, zar ne? 

Takve prijedloge najavio sam mnogo prije ove krize i pada kamata na državne obveznice. Oduvijek sam se protivio takvim prijedlozima zbog njihove duboke patologije. Stvoren je privid da bi takvim privatizacijama državne tvrtke postale vlasništvo zaposlenika koji uplaćuju dio mirovinskog doprinosa u OMF-ove. Formalno to jest tako, ali ako pogledamo suštinu, uočava se da se ne radi o stvarnom vlasništvu jer osiguranici ne mogu raspolagati svojom imovinom. Tom imovinom raspolažu fondovi bez ikakvih ograničenja i odgovornosti. No, to je manji problem.

Koji je glavni problem?

Prvi problem jest to što OMF-ovi nakon kupnje udjela u takvim tvrtkama te udjele mogu prodati bilo kome, zasigurno nekome stranom imatelju kapitala i vitalna poduzeća za sigurnost i stabilnost države bit će izvan naše kontrole. Iako, recimo, HEP više nije monopolist jer je tržište električne energije liberalizirano na razini EU-a, a zgodno je spomenuti staru izreku koja kaže da je od državnog monopola gori samo privatni monopol. Ako se ta prodaja strancima i ne dogodi, sljedeći problem javlja se u trenutku nečijeg umirovljenja. Ako novi umirovljenik zaželi primati mirovinu iz dvaju stupova, onda sva njegova imovina, takozvana kapitalizirana štednja, prelazi u trajno vlasništvo privatnih mirovinskih osiguravateljskih društava. Poseban je apsurd u tome da bi financijski sektor došao do državne imovine kupujući ga novcem koji mu je zapravo dala država prepuštajući mu dio mirovinskih doprinosa, pri čemu se morala dodatno zadužiti te građanima Hrvatske nametnuti veće poreze u iznosu od oko 10 milijardi kuna godišnje kako bi mirovinska reforma funkcionirala. Sadašnji zaposlenici praktično dva puta plaćaju za svoje buduće mirovine, a na kraju će država još ostati bez sve svoje imovine jer će apetiti mirovinske industrije nadmašiti ukupnu vrijednost državne imovine. Ako se ništa ne promijeni, svi mi ćemo financijskom sektoru trajno prepustiti više od 400 milijardi kuna u narednih 30 godina, zbog duga koji postoji prema OMF-ovima i koji će se morati stalno refinancirati te na njega plaćati kamate koje će de facto služiti za isplatu mirovina iz drugog stupa.    

Na koji način će nakon svega ovoga, Hrvatska vratiti ili svesti na razumnu mjeru javni dug ?

Možda je trenutak da se razbije fama o vraćanju javnog duga. To se tako rijetko i sporo događa da na to treba ozbiljno računati. Vraćanje javnog duga ima smisla samo pri natprosječno visokim stopama rasta jer u protivnom može bitno usporiti rast, pa i dovesti do krize. Da bi država vratila javni dug, ona novac mora putem poraza uzeti od privatnog sektora. Pogrešno je laičko tumačenje da se država zadužila, potrošila taj novac i da je on nestao. Kompletan javni dug na kraju procesa završit će u privatnom sektoru kao neka vrsta prihoda, imovine ili štednje. Drugo je pitanje je li ta transmisija najefikasnija i najpravednija. Investitorima je ključno da država može uredno plaćati kamate, a onda se dugovi lako reprogramiraju. Na našem primjeru vidimo da je u posljednjih nekoliko godina udio javnog duga u BDP-u znatno smanjen, poboljšan je kreditni rejting, pale su kamate na zaduživanje, a da pri tome apsolutni iznos javnog duga nije nimalo smanjen.

Zašto ste protiv aranžmana MMF-a? Koliko je poznato MMF se značajno promijenio.

Što se tiče MMF-a, moram reći da je na zlu glasu zbog nefinancijskih uvjeta koje je postavljao zemljama dužnicima. Ukratko, on nije ono što je trebao biti kada je osnivan. Iako se i MMF mijenja, rado bih izbjegao zaduživanje kod njega. Meni kao znanstveniku postoji jedna zanimljivost u vezi s njim. Vrlo često politika MMF-a odstupa od nalaza i preporuka njihovih ekonomista koji su vrhunski. Postupci MMF-a prema zemljama dužnicama često su vođeni nečijim političkim i parcijalnim ekonomskim interesima, a ne ekonomskom racionalnošću.

Čime ste nezadovoljni što se tiče mjera Vlade RH, odnosno isplate pomoći gospodarstvu? 

Jedna od mojih primjedbi na mjere Vlade bila je u vezi s dinamikom isplate pomoći gospodarstvu. Mislim da je ona trebala biti manja dok traju zdravstveni uzroci krize, pogotovo u kontekstu moratorija na otplate kredita, a glavnina sredstava trebala se sačuvati za veću pomoć kada počne oporavak, što bi ubrzalo izlazak iz krize. Dugoročno, promjena gospodarske paradigme odavno je nužna, ali se nije dogodila. Iako će ova kriza proizvesti tektonske poremećaje ekonomskih odnosa na globalnoj razini koji će se neminovno odraziti i na Hrvatsku, nisam optimist u tom pogledu.

Zašto ste pesimist? 

Ova kriza pokazala je kako je nova gospodarska paradigma potrebna cijelom svijetu. Ako tome pridodamo i potrebu promjene društvene paradigme, bojim se da sami nećemo imati dovoljno reformskoga kapaciteta. Možemo se nadati nekomu novom mainstreamu, prije svega europskom, koji će nas pogurati u novom smjeru, ali se bojim da je i to malo vjerojatno. Unija je na ozbiljnoj kušnji, i zbog slabljenja njenog položaja na globalnoj razini i, ništa manje opasno, zbog onog što se događa unutar nje same u smislu dezintegracije. Problemi su preveliki, a dogovori se teško postižu, čak i o relativno malim stvarima. Nije problem nabrojiti što bi sve trebalo mijenjati u našem gospodarstvu, o tome se mnogo priča. Svijetli pojedinačni primjeri postoje, ali da bi se te promjene mogle dogoditi na razini cijeloga gospodarstva, potrebno je suradničko, a ne suparničko, međunarodno okruženje, politička volja, znanje, ogromni kapital i vrijeme, a Hrvatska, nažalost, ništa od toga nema dovoljno.