Tehnologija čini razliku i u sportu

8. prosinca 2018.

Foto: Shutterstock

Znate li da je biciklistički rekord u prijeđenoj udaljenosti u jednom satu 1972. godine iznosio 49,4 kilometra (postavio ga je legendarni Eddy Merckx), dok je već 1996. narastao na čak 56,7 kilometara? Ogromna razlika u relativno kratkom vremenu nameće pitanje jesu li biciklisti baš toliko evoluirali da u samo 25 godina nadmašuju prethodnike za sedam kilometara po satu.

Tajna napretka u ovom, kao i brojnim drugim sportovima, leži u tehnologiji. To se jasno pokazalo kad je Međunarodna biciklistička unija 2000. godine propisala da svatko tko ubuduće želi rušiti daljinski rekord u sat vremena, to mora učiniti na istom tipu bicikla koji je vozio Merckx 1972. godine. Danas taj rekord iznosi 49,6 kilometara, dakle, samo dvjesto metara više od Merckxova. Onih nevjerojatnih sedam kilometara razlike činila je upravo tehnologija, odnosno napredak u izradi, materijalima i aerodinamici samih bicikala.

Dakle, tehnologija u sportu može doslovno učiniti čuda, a tom se temom detaljnije bavimo i u tiskanom izdanju Privrednoga.

Analiza i drugih sportskih rekorda u proteklih nekoliko desetljeća jasno pokazuje ogroman napredak sportaša, od trkača na duge staze, sprintera, plivača pa do praktički svih drugih disciplina. Svi znamo da je sport danas dostupniji većem broju ljudi, da je trenažni proces napredovao, da su današnji profesionalni sportaši u potpunosti posvećeni svom poslu i postizanju što boljih rezultata, ali ipak se postavlja pitanje jesmo li u jedno stoljeće uspjeli toliko evoluirati kao vrsta, ili je stvar u nečem drugom?

Da, napredak u treningu, pravilna prehrana (zlobnici će reći i moderni dodaci prehrani), sustavna selekcija, sve su to čimbenici koji imaju utjecaj na rezultate, ali najveća je razlika ipak u tehnologiji.
Uzmimo primjer sprintera. Jesse Owens je 1936. godine sto metara istrčao za 10,2 sekunde, osjetno sporije od Usaina Bolta čiji rezultati idu debelo ispod 10 sekundi. Zapravo, kad bismo ih stavili u istu utrku, Owens bi za Boltom zaostajao više od pet metara, što je u svijetu sprinta ogromna razlika. Ali kad uzmemo u obzir da je Owens trčao na podlozi od pepela i da si je startni blok sam iskapao, za razliku od Bolta koji je svoje rezultate ostvario na modernoj stazi sa startnim kućicama dizajniranim da ga što brže lansiraju prema cilju, stvari se drastično mijenjaju. Biomehanička analiza Owensovih zglobova pokazala je da bi u istim uvjetima kao Bolt ostvario puno bolji rezultat i da bi se razlika od više od pet metara istopila na tek jedan korak.

Ipak, treba priznati da nije sve u tehnologiji, nešto je i u ozbiljnijem pristupu, a to se jasno vidi na primjeru maratona. Pobjednik olimpijskog maratona 2012. godine istrčao je 42 kilometra za dva sata i osam minuta, čak sat i dvadeset minuta brže od olimpijskog pobjednika iz 1904. godine. Naravno, valja spomenuti da je pobjednik iz 1904. godine tijekom utrke pio otrov za štakore (strihnin) s viskijem jer je smatrao da će mu to pomoći pri trčanju. Zapravo, cijeli je taj maraton vrlo posebna priča koja ocrtava razliku između današnjeg i ondašnjeg pristupa sportu.

Jednog od natjecatelja sa staze su otjerali divlji psi, drugi je dio utrke prešao u automobilu koji je putem ustopirao, treći se otrovao jedući prezrele jabuke iz voćnjaka koji je bio uz stazu, četvrti je pak kolabirao i skoro umro zbog krvarenja jednjaka, a ni ostatak ekipe nije bio ništa manje šarolik.

Danas je takvo nešto nezamislivo jer je sport do te mjere profesionaliziran i kompetitivan da se pazi na sve jer i najmanja sitnica može činiti razliku između pobjede i poraza. A ako uzmemo u obzir da se u sportskoj industriji godišnje okrene 91 milijarda dolara, ne čudi da se traži svaka moguća prevaga, a nju danas najčešće donosi upravo tehnologija.

Miro Soldić