Kako do plina za sigurniju energetsku budućnost Dalmacije

21. studenoga 2018.

U Austriji je rekreiran proces stvaranja plina, skraćen za milijun godina. Korištenjem tehnologije podzemne pretvorbe sunca preskaču se svi prethodni prirodni procesi nastanka i nakupljanja plina i odmah se ulazi u zadnju fazu.

Foto: Pixabay

Realizacija projekta Plinifikacija Dalmacije počela je prije devet godina, izgradnjom magistralnog plinovoda Bosiljevo-Split, dugog 290 kilometara. Time je omogućen  dolazak prirodnog plina u Zadarsku, Šibensko-kninsku i Splitsko-dalmatinsku županiju. „Nakon šest godina recesije, prirodni plin je počeo pokazivati svoj puni potencijal za energetske uštede, komfor i zaštitu okoliša. Samo u 2017. godini deset najvećih potrošača EVN-a u Dalmaciji je prelaskom na plin uštedjelo više od 24 milijuna kuna, a tijekom pet godina smanjili su emisije CO2 za 16.138 tona“, ističe Vlado Mandić član uprave EVN Croatia koja u Dalmaciji posluje na temelju 30-godišnje koncesije. Dodaje da s druge strane, još uvijek veliki broj javnih ustanova i dalje koristi teška loživa ulja, kao što je mazut, koji zbog emisija sumporovog dioksida ima značajan utjecaj na zdravlje ljudi, štetno djeluje na osjetljive ekosustave i ljepotu okoliša, smanjuje raznolikost biološkog života i štetno utječu na građevine i arhitektonsko nasljeđe. 

Duga tradicija

Povijest prirodnog plina u Dalmaciji počinje se oblikovati još u 19. stoljeću. Od tri dalmatinska grada: Splita, Šibenika i Zadra, plin je uveden samo u Splitu i to 1862. kad je grad dobio plinsku rasvjetu. Na dnu Plinarske ulice izgrađena je Plinara koju je sagradio francuski inženjer Josip Fridrick Fervier koji je dobio koncesiju na 50 godina. Gradske vlasti Zadra i Šibenika, iako su razmatrale mogućnost uvođenja plinske rasvjete, odlučili su se na električnu javnu rasvjetu.

Ideja o revitalizaciji prirodnog plina u Dalmaciji rođena je tijekom Domovinskog rata, kad su brojni dalmatinski gradovi zbog granatiranja redovito ostajali bez električne energije. Veliki dio Dalmacije ostao je bez električne energije i kad su srpske snage zauzele Hidroelektranu Peruća na rijeci Cetini. Nakon Domovinskog rata, dovođenje prirodnog plina u Dalmaciju dobilo je dodatno uporište u potrebi zamjene teških loživih ulja, neprihvatljivih za okoliš, daleko prihvatljivijim energentom kao što je prirodni plin.

U to je vrijeme Hrvatska bila plinoficirana samo u sjevernom dijelu, zbog čega je Hrvatska stručna udruga za plin potaknula raspravu o potrebi plinofikacije Dalmacije, što je trebalo dovesti do smanjenja potrošnje električne energije u domaćinstvima. 

Energetska sigurnost

Mandić ističe da nije plin samo za grijanje, nego da se može koristiti i za pripremu tople vode u kućanstvima, ali i za hlađenje, što je najbolji način da se rastereti prenapregnuti elektroenergetski sustav u Dalmaciji. 

Povremeni, ali i sve učestaliji padovi elektroenergetskog sustava u Dalmaciji i nestanci struje, kao i najnovija studija Instituta za turizam o Prihvatljivim kapacitetima turizma Splitsko-dalmatinske županije, potvrđuju da elektroenergetski sustav u Dalmaciji doseže granice svoje izdržljivosti. Razlozi su dvojaki: snažan rast potrošnje električne energije potaknut sve većim brojem turista, kao i sustav koji nije dovoljno spreman za prihvaćanje električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora. Naime, upravo je u tri dalmatinske županije, Šibensko-kninskoj, Zadarskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, najveća koncentracija vjetroelektrana u Hrvatskoj.

„Prirodni plin je logičan partner u rasterećenju i jačanju sigurnosti opskrbe, osiguranju komfora i značajnih energetskih ušteda. Dalmatince, kao i sve druge građane Europe zanimaju samo dvije stvari: da im energija uvijek bude na raspolaganju i da bude pristupačna. U Austriji već oblikuju rješenja za jedno i drugo, nema nikakvog razloga da to ne bude slučaj i u Dalmaciji“, ističe direktor EVN Croatia.

Tvrtka EVN Croatia je dio austrijske korporacije EVN AG koja posluje u 21 europskoj državi i opskrbljuje preko 14 milijuna korisnika kroz različite projekte u središnjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi, a u Dalmaciji su koncesionari od 2009. Grade plinsku distributivnu mrežu u Zadarskoj, Šibensko-kninskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Do sada su investirali oko 230 milijuna kuna i na plin uspjeli priključiti negdje između 1100 i 1200 korisnika. U izgradnju plinske mreže uključeni su gotovo u potpunosti lokalni i nacionalni dobavljači. Sve se radi i naručuju u Hrvatskoj osim cijevi za visoki tlak koje se ne proizvode u Hrvatskoj. Iza sebe imaju preko 120 kilometara izgrađene plinske mreže u sve tri županije, a opskrbljuju kućanstva, javne zgrade, turističke komplekse te proizvodne pogone i poslovne zgrade. Prvi  korisnici ove usluge su Crvene kuće u Zadru koje su se priključile na plin 2011. godine. Od poslovnih subjekata Maraska je priključena 2012. godine, a njihov primjer slijedile su i druge tvrtke. Među značajnijim korisnicima treba istaknuti i veće poslovne subjekte poput LTH Metalni lijev iz Benkovca te šibenski Impol TLM.

Milijun godina kraće

Jedno od rješenja u funkciji radikalne transformacije i dekarbonizacije energetskog sektora je i jedinstveni projekt podzemne pretvorbe i skladištenja energije vjetra i sunca kakav postoji u Pilsbachu u Gornjoj Austriji koji je razvila tvrtka RAG Austria.

Ekspanzija obnovljivih izvora energije, koji su poznati po svojoj nepostojanosti, predstavlja sve veći izazov njihova skladištenja, kako bi ih se moglo koristiti kada je potrebno i isplativo. „Proteklu zimu imali smo prilično niske temperature, nismo imali proizvodnju iz rijeka, bili smo bez vjetra i sunca. Skoro svu potražnju za energijom morali smo namiriti iz skladišta plina ili kupovinom iz susjednih država. Ali što ako je one nemaju za prodaju? Zato je uvijek dobro imati nekoliko opcija, a jedna od njih svakako je skladištenje obnovljivih izvora energije u plinska ležišta“, ističe Stephan Bauer, voditelj projekta zelene plinske tehnologije u RAG Austria.

RAG u Pilsbachu koristi iscrpljeno plinsko ležište na dubini od 1 000 metara kako bi u njega u utiskivao višak energije proizvedene iz vjetra i sunca. Višak energije se u posebnom postrojenju elektrolizom dijeli na vodu i kisik, a zatim se elektroni pretvaraju u čestice vodika koje se mogu skladištiti. Na taj način vodik postaje električni vodič koji se zatim s ugljičnim dioksidom utiskuje u porozno plinsko ležište. Na dubini od 1 000 metara, u relativno kratkom razdoblju, prirodno prisutni mikroorganizmi pretvaraju utisnute čestice u obnovljivi plin. Njega se može ostaviti u ležištu ili povući u bilo kojem trenutku i transportirati ga do potrošača.

Cilj ove faze projekta, bio je istražiti mogu li se postojeća porozna plinska ležišta iskoristiti kao prirodni bioreaktori. Rezultati su izuzetno ohrabrujući. „Eksperimenti su pokazali da se proces ubrzava ako ga stalno ponavljate. Naime, na početku je broj prirodno prisutnih mikroorganizama bio mali, ali se na kraju njihov broj toliko povećao, da su dominirali u ležištu“, objasnio je Bauer. Drugim riječima, rekreiran je proces stvaranja plina, ali je skraćen za milijun godina. Korištenjem tehnologije podzemne pretvorbe sunca preskaču se svi prethodni prirodni procesi nastanka i nakupljanja plina i odmah se ulazi u zadnju fazu. Pred očima sudionika projekta, odvila se ubrzana geološka povijest.

Vjetar + Sunce = Plin

Taj proces ima tri ključne ekološki prihvatljive značajke: obnovljivi prirodni plin neutralan je odnosu na ugljik ukoliko se već prisutan CO2 koristi i apsorbira tijekom proizvodnog procesa, čime se oblikuje održivi ugljikov ciklus;  obnovljivu energiju može se skladištiti pretvaranjem u obnovljivi prirodni plin, čime se rješava problem usklađivanja proizvodnje i potražnje zbog fluktuacije u proizvodnji energije iz vjetra i sunca koju izazivaju promjenjivi vremenski uvjeta te se koristi postojeća infrastruktura za proces proizvodnje prirodnog plina, kao i za njegovo skladištenje u podzemna ležišta plina.

U podlozi ovog inovativnog power to gas procesa jednostavna je jednadžba. Ona glasi vjetar plus sunce jednako je plin. Njegova je sadašnja efikasnost oko 60 posto, što je veliki iskorak, uzme li se u obzir da se višak električne energije često uopće ne koristi zbog nedostatka skladišnih kapaciteta, na što je još 2015. upozorio i Europski socijalni i gospodarski odbor u svom samoinicijativnom mišljenju. Skladištenje energije iz obnovljivih izvora zbog njihove nepostojanosti proglašeno je strateškim pitanjem i temeljnim izazovom energetske tranzicije jer se samo tako može jamčiti stalna sigurnost opskrbe te tehnička i troškovna učinkovitost energetskog tržišta u EU.

Jozo Vrdoljak