Kakva je budućnost hrvatskoga ženskog poduzetništva?

1. veljače 2019.

Foto: Shutterstock

Iako bi se, zbog porasta popularnosti ženskih marševa i porasta broja pokreta poput #MeToo, reklo da je jednakost konačno doista u punoj snazi, neki nedavno dobiveni podatci pokazuju da je europskim poduzetnicama i dalje iznimno teško. To se posebice odnosi na pronalazak investitorica i na pokušaj dobivanja kapitala ako ste žena na rukovoditeljskoj poziciji u svijetu biznisa. Muškarcima je, s druge strane, barem po tom pitanju dosta lakše, o čemu svjedoče i rezultati Global Gender Gap Reporta Svjetskoga ekonomskog foruma, prema kojemu se procjenjuje da će trebati proći još 217 godina kako bi se ovaj ekonomski sraz na svjetskoj razini premostio. Čak i da smo, nekim čudom prirode, tehnologije ili magije, uspjele postići besmrtnost, teško da bismo za toliko gorostasan period ikad ustvrdile da je „prava sitnica“.

Rizični kapital i financiranje startupova definitivno predstavljaju muški svijet. Pitchbookovi podatci kažu da se u Europi poduzetnice vrlo oksudno – i, k tome, sve oksudnije – financira pa je u posljednje dvije godine ulaganje u rizični kapital palo s 14 na 11 %, a za žene je prosjek 30 % niži nego li prosjek ostalih skupina. Također, među zvijezdama u svijetu startupova, vrijednima više od milijarde dolara, samo je 25 žena na globalnoj razini među 280 tvrtki.

Leži li problem potkapacitiranosti žena u ovome području u činjenici da se općenito manje upuštaju u poduzetništvo ili je poteškoća nekog drugoga podrijetla? Istina je vjerojatno u objema tvrdnjama, o čemu govori i Samantha Jérusalmy iz Elaia Partnersa kada ovu situaciju naziva problemom kokoši i jajeta, a dodatno je objašnjavaju i Sara Wimmercranz i Susanne Najafi, utemeljiteljice švedskog BackingMindsa: kažu da su ulagači uglavnom muškarci koji odabiru suradnju s onima s kojima se mogu više poistovjetiti, dakle, opet s muškarcima. Tako se trend muške djelatnosti nastavlja.

No postoji i problem rodne pristranosti – nešto manje uočljiv nego li problem otvorenoga seksizma. Harvard Business School proveo je analizu više od stotine poslovnih razgovora i rezultati su pokazali da ulagači imaju tendenciju postavljati posve različita pitanja pripadnicima različitih rodova. Te razlike uglavnom se očituju u tome da ispitivači muškarcima uopće ne spominju potencijalni problem suočavanja s financiranjem, dok ženama upravo to ističu kao moguću poteškoću u poslovanju.

Predsjednica Hrvatske udruge poslovnih žena KRUG Gordana Restović, koja je ujedno i ravnateljica Javne ustanove Pula Film Festival, osvrnula se na problem pitanja financija i rodne nejednakosti u Hrvatskoj: „Mislim da su kod atraktivnosti proizvoda i potražnje tržišta financijski pokazatelji isplativosti jedino mjerilo i da spol nije presudan za to da se često osjećamo nezanimljivo“, izjavila je, ali dodaje da kao ravnateljica ustanove u kulturi vrlo dobro poznaje taj osjećaj. „Pretpostavljam da se s tim susreću i poduzetnice početnice“, zaključila je, a iz njenih bi se riječi dalo zaključiti da kod nas to pravilo o kojemu govori analiza Harvard Business Schoola nije na snazi.

Ipak, stvari su daleko od idealnih, barem u smislu opće poduzetničke (ili antipoduzetničke) klime za žene. Razgovarali smo s Gordanom Deranjom, predsjednicom Uprave Tehnomonta, ujedno i predsjednicom Hrvatske udruge poslodavaca i pitali je koje je njezino mišljenje o najsnažnijem uzroku nejednakoj zastupljenosti žena i muškaraca na rukovoditeljskim pozicijama: „Dio počiva na ženskoj neodlučnosti, odnosno istini da žene same odbijaju biti na takvim pozicijama. Dosta ih je u nekoj vrsti prvih redova, ali vrlo rijetko baš na rukovodećem položaju. No, dobar je dio toga ipak sveprisutnost našega konzervativnog mentaliteta; djelomično je riječ o tome da se inicijalno ženama neće ni predlagati da budu rukovoditeljice, a s druge strane da, kad se na takvoj poziciji i nađu, jedno od prvih pitanja koje im se postavlja je 'imate li obitelj', dok se rjeđe muškarce pita 'kako balansirate između očinstva i karijere'. Muška potpora ženi je važna, ali nije sve na muškarcima – dobar dio toga je na nama i samoohrabrenju, umjesto na samopoticanju rodnih stereotipa“, tvrdi Deranja, dodajući da pri odabiru bilo kojih radnika, pa tako i pri odabiru rukovoditelja, na prvome mjestu moraju biti znanje i kompetencije, a ne rod ili bilo koja druga identitetska obilježja.

Slovenija predstavlja izvrstan primjer općega stanja, posebice državne potpore: Svjetski ekonomski forum dojavio je kako upravo Slovenija pripada među jednu od tek sedam država svijeta koje su premostile gotovo 80 % ukupnoga rodnog sraza. „Ipak“, kaže Marlen Skarlovnik iz Sektora za poduzetništvo slovenskoga Ministarstva gospodarstva, „koliko god se s financijske strane klima za žene ovdje poboljšala, toliko i dalje ostaje problem nedostatka poduzetničkih aktivnosti.“ Skarlovnik spominje i potporu slovenske vlade koja je pomogla više od 1500 Slovenki prijeći iz svijeta nezaposlenosti u svijet poduzetništva.

Žensko poduzetništvo u Hrvatskoj posljednjih je godina ipak u porastu te u ukupnom broju malih i srednjih tvrtki čini otprilike 25 posto. U četiri posljednje godine taj je broj porastao sa 17 posto i to svjedoči da prije spomenuta neodlučnost žena, na svu sreću, opada, a povećava se hrabrost ženskog upuštanja u poduzetništvo. Njih je u Hrvatskoj nešto više nego muškaraca i u prosijeku su obrazovanije, a čini se i sve poduzetnije te ambicioznije, pa se uz sve veću umreženost očekuje daljnji rast.

Govoreći o obrazovanju, pozitivan trend vidi se općenito u Istočnoj Europi jer najmanji rodni rascjep među diplomantima iz ICT-industrije vidljiv upravo među diplomantima u Rumunjskoj i Bugarskoj pa se možemo nadati da će ubuduće i u samoj tehnološkoj industriji biti sve više žena (trenutno je poražavajući podatak da se na Forbesovoj listi 50 žena u tehnologiji nalaze samo tri Isočnoeuropljanke). Na jačanju svijesti o ženama u svijetu ICT-a radi se i kod nas, što je vidljivo iz, primjerice, sada već tradicionalnog događanja ICT Supergirls, čija je svrha potaknuti mlado žensko stanovništvo na odabir tehnologije za obrazovni i karijerni put.

Budućnost se svakako ne čini tamna, posebice zbog raznih inicijativa koje ženski rod stavljaju u prvi plan. U svrhu povećanja udjela žena u aktivnostima pokretanja poslovnih pothvata u Hrvatskoj postoji Strategija razvoja poduzetništva žena 2014.-2020., čije je vrednovanje učinkovitosti provedbe izuzetno važno provesti. Na temelju rezultata, odredit će se širi spektar instrumenata i programa koji će razvoj ženskoga poduzetništva još više omogućiti te tako – nadajmo se – barem dijelom pridonijeti tome da se kod nas na potpunu jednakost ne čeka toliki zapanjujući broj godina.

B.T.E./P.hr