Intervju: Nenad Bakić

30. studenoga 2018.

Digitalizacija mijenja radna mjesta, a oni koji se neće mijenjati, bit će suvišni

Nenad Bakić i didaktički roboti IRIM-a; Foto: Mario Poje

Hrvatske škole, nije tajna, na razini su industrije 2.0. Pokrenuvši crowdfunding kampanju BBC micro:bit – STEM revolucija željeli ste školarcima omogućiti stjecanje vještina i znanja za 21. stoljeće. Zašto? 

Supruga i ja već dulje smo u tom prostoru dobrotvornog djelovanja. Zbog nekih mojih privatnih sklonosti uočili smo kako je taj prostor u Hrvatskoj posebice nerazvijen, a zapravo ga je lako razviti. Prepreke u korištenju i razvijanju tehnoloških stvari jako su pale, pa smo spontano počeli donirati opremu onim učiteljima koji su radili s djecom, ali poslije i shvatili kako aktivnosti možemo razvijati. Krenuli smo u tom smjeru i, moram priznati, tada nismo imali viziju ovoga što danas imamo u rukama. Kako se priča razvijala, tako se otvarao prostor. U međuvremenu smo učili sve više o školstvu i shvatili kolika je potreba za time, ali i općenito za transformacijom školstva. Na jednoj konceptualnoj razini više uopće nije bilo dvojbe o tome trebamo li u to krenuti, kad već možemo i imamo sredstva. Kroz naš sustav edukacije već je prošlo više od 3000 učitelja. To znači da je svatko od njih imao želju, volju i dovoljno vremena da počne raditi s nama, što otkriva da je za time postojala ogromna potreba u školstvu.

Što djeca konkretno time dobivaju?

Važno nam je nekoliko stvari. Ponajprije, svi znamo da je hrvatsko školstvo „u komi“. Ono je posebice deficitarno i nerazvijeno, o čemu postoji i konsenzus u STEM područjima. Donedavno smo bili među dvjema ili trima zemljama u Europi koje nisu imale programiranje u školama, osim izborno, u višim razredima. Ilustracije radi, Kina i Indija najmnogoljudnije su zemlje i danas stvaraju najveći broj studenata, a čak 35 posto diplomanata u tim državama upravo je u STEM područjima.
Jednako tako znamo kako je najbrže rastuća industrija u Hrvatskoj IT. Premda je Hrvatska industrijski nerazvijena zemlja, čak je i kod nas potražnja za STEM stručnjacima velika. Uopće nema dvojbe da je među 20 najbolje plaćenih zanimanja u, primjerice, SAD-u njih petnaestak u STEM područjima.
Kada govorimo o STEM zanimanjima, postoji ogromna potreba za djecom koja imaju tih sklonosti. Još je važnije naglasiti da te kompetencije ulaze u sva druga zanimanja. Drugim riječima, danas psiholog, ekonomist, sociolog ili lingvist ne može biti dobar u svome poslu ako ne zna prikupljati, obrađivati i vizualizirati informacije. U svijetu STEM kompetencije ulaze u pravo i pravnici se danas već zamjenjuju računalima, točnije – umjetnom inteligencijom.

Naše je školstvo i prilično zatvoreno, zar ne?

Tako je. U hrvatskom obrazovnom sustavu i dalje prevladava učenje činjenica, tzv. „bubanje“ gradiva, uz nerijetko autoritativan pristup. No i to se u posljednje vrijeme mijenja, pa katkad učitelji uopće nemaju autoriteta. Naš se pokret zove Croatian Makers, dakle hrvatski stvaratelji. Mi, zapravo, kod djece razvijamo tu stvaralačku dimenziju kreirajući kompetencije koje se u hrvatskim školama malo razvijaju. Riječ je ponajprije o vještinama rješavanja problema, komunikacije, suradnje i učenja algoritamskim razmišljanjem. Većina je naših aktivnosti grupna, a u njima razvijamo osobine karaktera poput upornosti ili znatiželje. Mi vidimo svoj doprinos u razvijanju tih iznimno bitnih slojeva koje izobrazbom želimo pružiti djeci. Ukratko, želimo stvarati kulturu uspjeha, a naš doprinos ide od STEM zanimanja, preko STEM i općih kompetencija potrebnih djeci kako bi bila ravnopravni građani 21. stoljeća, sve do sistemske razine koja je, zapravo, kultura uspjeha.

Društva i gospodarstva pred velikim su izazovima digitalne transformacije. Je li Hrvatska svjesna promjena i činjenice da će oni koji ne prigrle nove tehnologije – nestati?

Hrvatska nije svjesna i javnost se još bavi temama iz Drugog svjetskog rata više nego nekim drugima, važnijima za sadašnjost, a kamoli onima iz budućnosti. Opća hrvatska javnost živi u vrlo neobičnom balonu. Hrvatska je, prema mnogim sociološkim istraživanjima, u glavama prilično odmaknuta od ostatka Europe. Ako se pogleda stajalište građana Hrvatske o tome što je bitno u životu, primjećuje se kako su težak rad i dobra edukacija manje važni od, primjerice, sreće i političke veze. Prema tome kao da nismo u Europi. Unatoč tomu, postoji razumijevanje mnogih roditelja i djece za ono što je danas bitno za prilagodbu promjenama, ali narod u cjelini nije svjestan važnosti digitalne transformacije.

Cijeli intervju s Nenadom Bakićem možete pročitati u tiskanom izdanju Privrednog.

Boris Odorčić